StoryEditor
Književnostuvik kontra

Partija je dalmatinski erudit, univerzalni čovik Mediterana, jedan od zadnjih toga soja. Jedini šjor Tonkov straj bija je – da ne umre nenačitan!

13. kolovoza 2020. - 12:19
Mario Todorić/HANZA MEDIA

"S deset godina prvi put sam čitao Hektorovića, a dosad sam ga pročitao barem deset puta!" Ima li sumnje ko je moga izgovorit ove riči osim Tonka Maroevića, dalmatinskog erudita, univerzalnoga čovika Mediterana, jednoga od zadnjih toga soja?

Di bi stali svi libri koje je pročita, analizira i o njima napisa ovi čovik vazdaživih očiju i male brige za vanjski, ludi svit. Sve šta je njemu tribalo već je bilo napisano i još se pisalo. Ako za nikoga, onda za njega.

Partija je i akademik i šjor Tonko, jedinstvena pojava na našoj kulturnoj sceni, kojeg san uvik gleda ka dvoglavoga Janusa, rimskoga boga, čuvara kuća i puteva šta je ima dar vidit prošlost i budućnost. Zašto?

Jer san uvik u toj mudroj glavi za koju nisi moga falit da je s mora, vidija i mudroga, najmudrijega Dalmatinca, svetoga Jeronima, i bezazlenoga, plahoga Servantesa - čuđenja maloga mista.

Tipa koji je moga pameću osvojit svitske znanstvene metropole, a koji je uvik sa sebon nosija, u dubini očiju i stilu, fragment svoga Farosa, Staroga Grada, manjega mista s andon najstarijega, a to oće reć i prvoga.

S jedne strane doteklo ga je živit u jurećemu svitu tehnike za koju nije bacila dva posto, putova je planeton na noge, bez mobitela i kompjutera i da se nikad nije vidija na televizoru di je milijun puti govorija.

Ekran je palija samo za pogledat balun, i to samo kad igra "Barcelona" jer bija je jednin malin dilon duše i Katalonac, sve je o bratskoj regiji s kojon more dilimo zna!

Sviton je putova autobuson, a kad si ga pita zašto kad može i reoplanon, odgovorija bi jedino logično: "Jer tako imam vremena čitati!"

Ništa mu nije radi toga falilo: moga je govorit i sa znanstvenicima i sa najmanjin pučanima, raspon tema bija je ograničen samo vrimenon.

Eto, tako veliki čovik pa nikad nije okinija selfi! Zamisli nezamislivo. Zamisli istine. Kad ne radiš selfije i ne trošiš vrime na monade, možeš svašta stić.

Jedanput je ispriča radni dan: u osan na Institutu, pa na sjednicu u HAZU, pa dva intervjua, pa uređivanje Slamnigovih djela i pretipkavanje, a onda navečer čita poeziju na Goranovu proliću. Sve bez rakete!

Vidija san jedanput njegovu kancelariju u Institutu za povist umjetnosti u Zagrebu. Krivo je reć "vidija ured". Jer se od knjiga, monografija, zbirki poezije, fascikli, književnih i svih ostalih časopisa, znanstvenih radova i disertacija, dikoje novine i vaguna bilješki i istrigotina ništa drugo nije moglo vidit.

Radno misto ka skladište od pameti. A usrid toga svita od mudre karte, ka spomenik, jedina nepokrivena sa stola gledala je – pisaća makinjeta! I baš radi toga beskrajnoga čitanja i pisanja jedini šjor Tonkov straj bija je – da ne umre nenačitan!

"Upravo se ljutim da ljudi premalo čitaju. Da čitaju, mogli bi sebe malo odmjeriti i ne misliti da su pali kao geniji. Ja sam čovjek knjige, Guttenbergove galaksije. Knjige su mi ljubav. Moja biblioteka je bolna tema. Imao bih najveću biblioteku u Hrvata, ali je držim na puno mjesta, a dio toga propao je po podrumima i tavanima. Kad sam kao desetogodišnjak vidio Sveučilišnu biblioteku, znao sam da ću živjeti u Zagrebu."

Ovo su neki od njegovih "pravdanja" za toliko turanje napisanoga u glavu. A iz te je glave i izlazilo. Oćeš kad govori, oćeš kad piše. I šta će takvome kompjuter, on je ima kompjuter u glavi. Utiraš, procesuiraš, priradiš, diliš. Ol to nije kompjuter? Za razliku od plastičnoga - živ živcat, i još s plemeniton dušon.

Bilo bi glupo reć ka šta se za pametan, stariji svit koji je danas-sutra na tratu govori: "Jo da je ovu glavu pribacit u kompjuter..." Iz njegove je stalno lilo, bez suviška vridno. A koji gušt ga je bilo slušat, čovik bi se uvik oćutija bar uncu pametniji posli njegove propovidi.

Mi u Splitu možemo bit ponosni na njega i na onu posliratnu generaciju čuvene Klasične gimnazije, samo u njegovin godinama tamo su učili Mani Gotovac, Igor Mandić, Igor Zidić, Petar Selem, Jozo Laušić, Božidar Violić...

Popisu ljudi koji koji su zadužili našu kulturu i znanost, a izašli su iz Klasične nema kraja. Izašli i otišli, najviše u Zagreb. Jer Zagreb je ima najveću biblioteku, sve je bilo najveće. Split je samo dava timbar, za drugo si mora poć dalje.

Nema boljega opisa za zanat akademika Maroevića od eruditskoga. Pisnik, likovni i književni kritičar, antologičar, prevoditelj, čest gost i na kulturnin stranicama novina, pa i "Slobodne", u mladosti glumac, a cili život alpinist... Di bi sve stalo?

Veliki stručnjak za talijansku književnost, a veliki zaljubljenik u katalonske literate, rado se vraća i materinskoj čakavici. Šta starija, to je bija žešći za štit je i tumačit. Govorija je za sebe da je čovik iz šesnaestoga vika.

Nepobitno i po vlastitome priznanju, obilježen samo ka Dalmatinac. Tonko Dalmatinac, ka Juraj Dalmatinac i ka Jeronim Dalmatinac. Univerzalni Dalmatinac.

I ka pravi Dalmatinac nije volija banje u moru, a još manje sunčanje, na pamet mu nije padalo, ali volija je - picigin. Vidija je u njemu neku smislenost, za razliku od puno drugih.

I partija je ka pravi Dalmatinac. Kaže se "umra u snu, lipa smrt". I uvik se onda misli da se čovik nije ujutro probudija.

A šjor Tonkovo srce je stalo baš u Farosu, baš blizu Hektorovića i baš u vrime poslin popodnevnoga pižolota. Kad je čovik miran i kuntenat.

A on, ako iko drugi, ima je s čin partit. Njegovi valiži bili su puni i niko mu ih nije moga ukrest. A opet nekako naglo. Ka da mu je anđel na uvo šapnija: "Ima gori još veća biblioteka!"

Izdvojeno

13. kolovoz 2020 12:20