StoryEditor
Književnost‘Pisma iz Vinogradske‘

Omiljeni splitski profesor objavio je novi roman: To iskustvo proganjalo me čitav život, ti likovi stalno su bili pored mene. A sada želim samo jedno

24. svibnja 2022. - 20:21

Omiljeni splitski profesor Boris Škifić napisao nam je “Pisma iz Vinogradske”. Naziv je to romana koji je upravo izišao iz tiska u izdanju nakladničke kuće Hena.com. I to je, kako kaže, njegov prvi roman koji se računa, s obzirom na to da sve ono što mu je prethodilo danas naziva tek stilskim postupcima. Prije dvadeset godina napisao je i izdao roman “Priča o četiri čempresa” te još dvije zbirke priča – “Let leptira” i “Adios amigos”.

– Ma toga bih se najradije odrekao! Pisao sam sve i svašta, svašta i brisao, ali to nije bilo ono što sam htio – odmahuje rukom i dodaje kako je uglavnom cijeli radni vijek bio opsjednut radom s učenicima pa nije imao baš ni vremena za ozbiljno pisanje. Nešto kasnije priznat će da su ga “Pisma” jednakom snagom opsjedala čitav život pa je roman praktički bio neizbježan.

Škifića poznaju generacije splitskih učenika. Predaje hrvatski i književnost, isprva deset godina u Osnovnoj školi “Lučac”, potom u Drugoj jezičnoj gimnaziji, gdje ga, kaže, čeka još jedna godina do mirovine. Etablirao se i kao voditelj dramske sekcije s pregršt nagrada na natjecanjima Lidrano. Učenici vole Škifu i njegov nekonvencionalni pristup nastavi. On ih ležernom pojavnošću i pristupom gradivu zapravo šarmira i pridobiva na rad.

“Ja sam s učenicima u ljubavnom odnosu”, kaže. Zapravo im se obraća s punim povjerenjem jer oni će, vjeruje, jednom svijet promijeniti nabolje. Iako užasnut stanjem duha u društvu, za koji voli reći da je na razini srednjega vijeka, vjeruje u renesansu pa je jednom prilikom rekao: “Uopće ne sumnjam u to da će dobri i sposobni mladi ljudi u konačnici biti pobjednici.”

Boris Škifić: Državna matura od djece radi zombije

Profesor Boris Škifić: Izbacili smo 'Don Quijotea' i ubacili Arsena, jadna nam majka...

Zrači optimizmom, ali svi njegovi tekstovi prilično su tmurni. Pitamo ga zašto je to tako i kako je nastao roman “Pisma iz Vinogradske”, u kojemu je glavni lik proveo godine u bolnici, gdje se odvija cjelokupna radnja, te ima li “mjesto radnje” veze s pandemijom koronavirusa.

– Ne bih rekao da su moji tekstovi tmurni, a nije ni ovaj roman. Dapače, mislim da je veoma optimističan, govori o odnosu života i smrti, a svi znamo da smo smrtni. Bježati od stvarnosti nema smisla. Život je kretanje k smrti. Bolnica u romanu ne znači ništa, u njoj se događa život, između tog unutarnjeg i vanjskog svijeta je staklo, svi likovi žele pobjeći kroz to staklo, ali mnogi ne uspiju. U toj bolnici, kao u unutarnjem svijetu, događa se život vanjskog svijeta, tako da je to zapravo osnovna misao u romanu. S pandemijom nema ama baš nikakve veze i roman je pisan puno prije nego što je i bilo kakve naznake pandemije.

Bolnica je pozornica krucijalnih pitanja

image
Ante Čizmić/Cropix

Ali u bolnici smo bliskiji sa smrću, nije li to uznemirujuće? Život je, uostalom, lutrija i svaki je lik završio ovisno o tome kakve je karte izvukao.

– Sve je to dio života, lako ti je blefirati na pokeru ako si dobio poker aseva svojim rođenjem. Bolnica je ovdje samo pozornica, no ta životna scena kao konačna drama dovodi te u situaciju da se zapitaš, kao što se glavni lik stalno pita, što je on učinio u životu i što je život. Nad svim ljudima visi mač, umrijet ćeš jednog dana, samo zavisi hoćeš li nešto ostaviti iza sebe i kakva je tvoja priča. Mislim da je roman itekako životan, a što je život nego u većini patnja sa zagradama veselja. Bolesnici doživljavaju i veselje i sreću uz to što ih muči odgovor na pitanje hoće li preživjeti.

U bolnici si svjestan da si smrtan, a dok si vani, nemaš spoznaju o tome. Kad postaješ biti svjestan toga, shvaćaš da je život samo trenutak i pitanje je kako ćeš ga proživjeti! Prije ulaska u bolnicu ja sam mislio da je sav svijet moj i da mogu svašta. Kad me je liječnik jednog proljeća pustio da prošetam Ilicom do Trga kako bih gledao izloge, bio sam sretan čovjek. Sreo sam prijatelje studente, zovu me na tulum. Kakav tulum? Na povratku u bolnicu tulumario sam udišući svježu proljetnu noć.

I tada shvatiš da je život ono što imaš i što možeš, a ne ono što bi htio da možeš, a nemaš. Kad ujutro piješ kavu u bolnici, osjećaš blagodat zapaljene cigarete, lijepo ti je i sasvim ti je svejedno hoćeš li umrijeti ili preživjeti, a bolnica se pretvara u raskošnu oazu nasred pustinje. I onda dođe medicinska sestra koja ti se sviđa i... bude zanosno kao što zna biti u normalnom životu izvan bolnice. Život može biti lijep i u bolnici. Lijep je tamo gdje si ti u tom trenutku, a ne negdje drugdje gdje te nema.

Zar je desetogodišnji boravak glavnog lika romana u bolnici vaše osobno iskustvo?

– Da. Ali neee, nisam bio deset godina. Bio sam tri godine na Urološkom odjelu Vinogradske. No vrijeme u romanu može se tumačiti kao deset dana, deset godina, tri stoljeća, ili koliko god čitatelj želi.

Kad je to bilo? Sudeći po dopuštenom pušenju po bolničkim hodnicima, jako davno.

– Bilo je to u vrijeme dok sam studirao, prije četrdesetak godina. Od moje 22. do 25. godine. Ponavljam, u romanu nema vremenske oznake.

Staklo na kraju hodnika

image
Hena.com

Zašto je trebao toliki vremenski odmak da bi se posložio roman?

– Slike iz bolnice progonile su me cijeli život. Vraćao mi se u snove taj dugi bolnički hodnik, to staklo na kraju hodnika, sjene ljudi koji su prolazili tim hodnikom i živjeli svojim malim jednostavnim životom čekajući konačnu odluku. I prije nekih sedam godina krenuo sam to pisati, međutim, trebalo je izmisliti likove da jasno oslikaju tu stvarnost, kao i onu koja nas okružuje izvan bolnice. Na kraju je roman imao i svoju povijest koja nije baš sjajna, zamalo tragična.

Kako to?

– Poslao sam ga na natječaj za nagradu za neobjavljeni roman jednoj izdavačkoj kući. Ja nikoga u svijetu izdavaštva ne poznajem, kao ni književnike s ovih prostora, i mislio sam da bi to bio put. Moglo se dogoditi da dobijem tu nagradu, a to znači i tiskanje romana. Ušao je među finaliste, ali nije dobio nagradu. U redu. Ljudski je griješiti. Onda sam čekao neko vrijeme da vidim hoće li mi se iz te izdavačke kuće javiti da će ga ipak tiskati, nisu se javili. Depresivno u svakom slučaju. Počeo sam sumnjati u roman.

Zatim sam ga ipak poslao mnogim izdavačkim kućama s pitanjem, nije bilo odgovora. Znači, definitivno roman ne vrijedi. Porazno. I tada sam znao, nema smisla, treba ga uništiti, dilitirati. Puno toga sam izbrisao što sam napisao, mislim da ono što ne valja treba brisati, pa mogu i “Pisma”. Bila je to bolna spoznaja jer mi se činilo, ako brišem “Pisma”, na neki način brišem i dio svoje duše.

Međutim, na intervenciju Uzeira Huskovića, vlasnika Hena.com, javila mi se Jagna Pogačnik mailom, a ona je hrvatski Bjelinski (glavni kritičar ruskog realizma, nap. a.) i u tom sam se trenutku osjećao sretno, što je rijetkost i gotovo nepostojeće kad je moje pisanje u pitanju. Zahvaljujući njima taj roman nije dilitiran i izaći će pred čitalačku publiku, pa neka ona prosudi je li sve to vrijedilo.

Koliko ima likova u romanu? Čini se da je kroz bolničku sobu broj pet prošla brigada pacijenata.

– Ha-ha, nisam ni brojio. Obožavam književnost s puno likova. U stvarnosti ih je prošlo masu, neki su mi od njih bili inspiracija, naravno. No svaki je lik stvoren s namjerom, simbol je nečega, a svi oni pokušavaju biti slika ovoga svijeta. Mnogi će ih moći prepoznati u ljudima koji nas okružuju. Ima ih i koji pokazuju kako nisi mrtav ako umreš, nego ako si živ, a nisi čovjek. Inače, ta me ideja obuzima kroz cijelo dosadašnje trajanje.

Pisci se bave sami sobom

image
Ante Čizmić/Cropix

A glavni lik, iako mu sudbina nije naklonjena, živi vrlo intenzivno...

– Da, zamisli! Kažem, i u bolnici može biti zabavno. Mnogima. Kao što je Dostojevski rekao, i u zatvoru može biti lijepo ako imaš duha.

Napisali ste i neke drame, što je bilo s njima?

– Da, napisao sam dvije, “Potraga za zlatom” i “Noć pomračenog mjeseca”. Poslao sam ih svim kazališnim kućama, i to direktno ljudima koji odlučuju o repertoaru, ali nitko se od njih nije javio, no ne moraju se bojati, ja sam pristojan i ako se oni meni ikada jave nekim pitanjem, ja ću njima odgovoriti. Moje su drame epski teatar koji možda danas nikome nije zanimljiv. Napisao sam i monodramu, diplomski rad, glumcu splitskog HNK-a Stipi Radoji, mojem dragom učeniku.

Uz prizore u bolnici, kroz roman se provlače slike djetinjstva. Često se u vašim tekstovima pronalazi boravak i odrastanje na otoku, ribarenje...

– Da, opsjeda me moj Zverinac, tu sam proveo djetinjstvo i to me odredilo. Jednako tako me odredio Zagreb, on je otok moje mladosti. Određen si rođenjem, djetinjstvom i mladošću, sve ostalo je proživljavanje toga istoga.

Ja kroz pisanje otvaram svoju dušu. A umjetnost je izraz nečije duše. Danas se umjetnost poprilično prostituirala. Ima je vrlo malo, čak i ove svakodnevne ispjevane pjesmuljke nazivaju umjetnošću. Uz to, neki dok popiju kavu napišu roman, kao da je to zanat. Devedeset posto onoga što danas čitamo je bižuterija, lažni nakit, mislim pritom i na nagrađene i visokopozicionirane autore, a ne samo na prolaznike.

Dok čitaš, divota, intelektualno-stilsko savršenstvo, a onda kada odložiš knjigu, shvatiš da ništa ne ostaje. Pisci se bave sami sobom dok se svijet oko njih urušava. Oni žive u prekrasnom vakuumu. Umjetnost je vječna ili nije umjetnost, a jedini sudac je vrijeme, dok je sve ostalo u trenutku podložno raznim korupcijama, dodvoravanjima, dogovaranjima i slično... Umjetnost ne postoji za danas, nego za sutra.

Iz vas progovara profesor književnosti. Je li za onoga tko predaje klasike odvažno napisati roman, imate li strah od suda čitalačke publike?

– Kao učitelju isključivo mi je uvijek bio važan odnos s učenikom, ljubav između mene i njih, a ne moj odnos sa zbornicom, ravnateljstvom, ministarstvom, to me nikada, srećom, nije nimalo zanimalo, kao da nikada nisu postojali...

Učenici su oduvijek bili moja glavna i jedina preokupacija. Tako mi je i sada, potpuno isti osjećaj, baš ništa oko romana me ne zanima osim ljubavi između mene i čitalačke publike, i sve ću učiniti da se ta ljepota dogodi. S učenicima sam uspio u tome, a s publikom ćemo tek vidjeti.

Osim toga, ja se nisam odvažio na pisanje niti sam ikada pomislio da sam pisac, kao što i danas dvojim o tome. A pisati sam morao, znači mogao bih biti pisac. Smiješno je kad netko kaže – evo sad ću ja večeras početi pisati knjigu, pa stvara nacrte svojih budućih djela na pauzi između ručka i zahoda. Mislim da ja nisam ništa odlučio, ti likovi iz Vinogradske stalno su bili pored mene, pričali su sa mnom, ja sam ih sanjao. 

Priča o životu i životnosti, erosu koji se ne prepušta thanatosu

”Boris Škifić, autor ovog nevjerojatno uvjerljivog romana, slaže se sa svojim likom, ali opet – vjeruje i u život i u roman. Kao i u to da život, pa tako i povijest bolesti, piše romane. ‘

Pisma’ su potresna kronika, naturalistički detaljan prikaz bolničke atmosfere, zapis o prolaznosti i blizini smrti, ali i životu u krugovima koji se šire dolaskom svakog novog pacijenta. ‘

Pisma’ su i priča o životu i životnosti, erosu koji se do zadnjeg trenutka ne prepušta thanatosu bez borbe. (...) Vještim dijalogiziranjem i dijalektiziranjem, pa i humorom kad je najpotrebniji, Škifić oblikuje priču o bolnici i bolesti – a kako drugačije – i kao metaforu”, napisala je Jagna Pogačnik.

Državna matura od učenika pravi zombije

Neposredno nakon uvođenja državne mature rekli ste da ona od učenika pravi zombije. Jeste li u međuvremenu promijenili mišljenje?

– Bio sam u pravu, učenici prestaju biti učenici i sve se svodi na broj. I dalje smatram da je državna matura loše pripremljena i loše se provodi.

Kako komentirate mogućnost uvođenja male mature u osnovne škole?

– Mislim da bi se škola trebala postaviti od vrtića pa nadalje sasvim drugačije, da učenik bude učenik, a ne ocjena u imeniku. Ili, kao što sam davno rekao, odgoj bez slobode je odgoj degenerika. Svakako bi prije srednje škole trebalo promijeniti vrednovanje u osnovnoj školi, a na koji će se način to napraviti, ne znam, ja sam još samo nekoliko trenutaka u školi.

Inflacija petica?

– Odnos prema učenicima i vrednovanje je odraz stanja u društvu, tako da se škola ne može izdvojiti. Drugim riječima, i u škole je ušao korumpirani odnos prema svemu, pa tako i prema uspjehu učenika.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
03. srpanj 2022 03:31