StoryEditor
Književnostkako bubanj kaže

Nakon objave ‘garažnog romana‘ punog rock‘n‘rolla Marijana Dragičević napisala je i punk krimić, sve uz potporu Gorana Tribusona

4. studenog 2020. - 08:00
Marijana Dragičević: Volim Bjelovar jer je dovoljno mali da je miran, a opet je i velik da ima sve najnužnije za život  privatni album

Da je bilo više sreće u Splitu bi ovih dana slušali predstavljanje romana Marijane Dragičević "Rock strana bajke", no kako epidemiolozi diktiraju sve, o prvoj knjizi zanimljive mlade autorice moglo se obavijestiti tek zahvaljujući Marini Meić i Ivani Roguljić iz splitskog ogranka Hrvatskog čitateljskog društva.

One su porazgovarale "na ekranu" s autoricom ove neobične ljubavno-erotske priče s elementima moderne bajke, a zanimljivost romana čija je radnja smještena u gradu mračne povijesti, Mildorfu, je playlista pjesama koje funkcioniraju kao nazivi za svako poglavlje. Tako se poglavlja priče u kojoj su glavni likovi mlada žena i dvostruko stariji roker zovu The Pogues "Dirty Old Town", Billy Idol "Hot in the City", The Clash "Career Opportunities", Pixies "Where is My Mind" i tako dalje do šezdesetak poznatih hitova.

Nakon romana koji slavi rock'n'roll, a Marijana ga je, među ostalim, posvetila "Daveu Grohlu, idolu rock-glazbe", namjera joj je objaviti punk-krimić. Svoj drugi rukopis ova mlada magistrica arheologije i povijesti, zaposlena u Gradskom muzeju Bjelovar, poslala je na čitanje piscu i scenaristu Goranu Tribusonu, koji je za ovaj prvi poticajno istaknuo da je "priča spretno vođena, likovi zanimljivi, a roman građen otprilike onako kako se grade film ili filmski scenarij".

Koliko vas motivira mišljenje ovako važnog pisca – pitamo mladu spisateljicu koju su na "Good Readsu" nazvali "bjelovarskim ženskim Tribusonom"?

– Za prvi roman mislila sam da imam sreće jer ga je pročitao, ali sad kad je pristao čitati i drugi nekako mislim da ću ga prije izdavanja svakog romana pitati za mišljenje. Prvo, on je književnik s gotovo četrdesetak izdanih djela, njegov stil jako volim i u određenom postotku težim takvom načinu pisanja. Drugo, njegova povezanost s Bjelovarom – ima nešto što i Tribusona i mene jako privlači i odlična nam je baza za izmišljene gradove. U svakom njegovu opisu ulica i građevina ja točno znam na što je mislio i što ga je u Bjelovaru asociralo na to. Vjerujem da je i njemu tako bilo kad je čitao moj prvi roman, a djelomično bit će tako i u drugom. Izraz "bjelovarski ženski Tribuson" napisala je moja prijateljica u jednom od komentara i ne mogu vjerovati da je došlo do vas. Sretna sam zbog komentara, ali kao autor daleko sam ja od uspoređivanja s Tribusonom.

PET GODINA NEPISANJA

Prvi ste roman pripremali nekoliko godina – je li u pitanju početnička nesigurnost ili naprosto roman nije imao sreće?

– I jedno i drugo. Kad sam napisala prvi roman bila sam još uvijek službeno student. Kako u Hrvatskoj nitko od nakladnika nije za njega pokazao interes, unatoč Tribusonovu ohrabrenju, ostavila sam ga u ladici i posvetila se drugim stvarima. Konkretnije, započela sam u Gradskom muzeju Bjelovar stručno osposobljavanje, volontirala pola godine i onda dobila stalni posao kao kustos. Očito mu onda nije bilo pravo vrijeme. Iako je izišao u godini pandemije, mislim da je dobro da je odstajao jer sam ja nakon svih tih godina vidjela kako svijet odraslih funkcionira. Za izdavanje romana trebalo se pomučiti, ali sam mnogo naučila. Nisam pisala gotovo pet godina i onda me pred kraj prošle godine iznenada lupila inspiracija za drugi roman. Ideje mi se trenutačno gomilaju u glavi i trebala bih uzeti godinu dana neplaćenog na poslu da sve stignem pripremiti i napisati. Ne znam koliko će trajati ova kreativna faza.

O "Rock strani bajke" govorite kao o "garažnom romanu", zašto?

– S prijateljem sam razgovarala o žanru i nismo znali u koji bismo ga smjestili. Kako taj moj prijatelj voli garažni rock zezali smo se da bude – garažni roman. Na tome je i ostalo. U suštini "Rock strana bajke" je ljubavna priča, ali ima dosta drugih elemenata, pa nisam željela da potencijalni čitatelji budu razočarani kad pomisle da su uzeli ljubić, a on to nije. Garažni, jer u garažu staviš sve i svašta, osim automobila. Barem je to često kod nas u Bjelovaru.

Koja je poveznica između pjesme i poglavlja koje ste nazvali po njoj? Odslušati ih prije čitanja romana ili...?

– Nazivi pjesama prate radnju romana. Trudila sam se da se iz njega dade iščitati radnja, ali ponekad radnju nose melodija ili riječi. S nekim poglavljima nisam imala problema pronaći odgovarajuću pjesmu, ali s nekima sam se dosta pomučila i mijenjala nekoliko puta. Do samog kraja su se mijenjali nazivi, a u finalnom odabiru pomogao mi je suprug jer me natjerao da izbacim "Def Leppard" i ubacim "Placebo" i Alice in Chains. U početku sam imala četiri pjesme "Led Zeppelina", pa sam i to promijenila. Nisam željela ni da budu baš najpoznatije pjesme bendova. Nisu sve te pjesme meni najdraže, ali 80 posto izvođača jesu. A pjesma se može slušati prije čitanja, za vrijeme čitanja ili nakon čitanja, to je individualni izbor.

OMILJENI DAVE GROHL

Koje ste stvarne glazbenike imali u vidu kad ste kreirali likove u romanu? Primjerice, za muškog protagonista?

– Za Ellaka mi je baza bio Gavin Rossdale iz "Busha", a za bend u romanu "Ianel" najviše me vukla "Nirvana". Za njima sam bila luda prva dva razreda srednje škole. Pokojni bubnjar Ian napravljen je po uzoru na Davea Grohla, mog omiljenoga glazbenika. Uvijek sam mislila da su basisti zapostavljeni jer svi su ludi za pjevačima i gitaristima. Zato je Ellak u knjizi basist.

Koliko zajedničkog imaju vaš rodni Bjelovar i izmišljeni grad Mildorf? Volite li živjeti u njemu?

– Arhitektonski imaju isti pravilan raster ulica s trgom u sredini, četiri spomenika i najvažnijim zgradama: gradskom upravom, knjižnicom, muzejom i arhivom. Mildorf ima bedeme, Bjelovar nema. Kada je građen više nije bilo tolike osmanlijske opasnosti pa su graditelji odustali. Volim Bjelovar i nemam u planu odseliti se negdje drugdje jer je dovoljno mali da je miran, a opet je i velik da ima sve najnužnije za život. Zagreb je jako blizu, a i do mora nemamo puno vožnje, kao ni do Mađarske i Austrije. Iako sam za vrijeme fakulteta maštala i o odlasku u Švedsku i Rusiju, kako se studiranje približavalo kraju, sve više mi je bilo dosta gužve u Zagrebu i jedva sam čekala da se vratim. I ne živim u malom stanu.

Po čemu će se vaš budući punk-krimić razlikovati od rock-bajke?

– Iako je za trećinu kraći, teže mi ga je bilo pisati jer je više likova i morala sam paziti na paralelne radnje, da sve bude točno u sat. U izboru pjesama bit će predstavljen bjelovarski punk bend "Petar Punk", svako poglavlje nosit će njihove riječi pjesama. Bend će biti i unutar romana iako su neka imena promijenjena. Bio mi je veći izazov pisati ovaj roman jer jedna pogrešna rečenica baca čitavu radnju u koš za smeće.

Lutanje u čitanju, širina u pisanju

Što volite čitati? Koje pisce izdvajate kao uzore?
– Ovisi jako o mome raspoloženju. Najviše cijenim klasike, posebno realizma, ali uzmem i lagano štivo da se opustim. Nemam najdraži žanr, lutam kronološki i žanrovski, pa dobivam širinu potrebnu za pisanje. U zadnje vrijeme počeli su me živcirati razvikani pisci koji imaju sve knjige napisane na isti način, pa ih više i ne čitam. Najdraži mi je Dostojevski, a nakon njega Hugo, Bulgakov, Hardy, Austen, Eco, Marquez, Nabokov, Gogolj, Dickens, Zola, Voltaire, Harper Lee, Zusak i Hornby. Kod Hemingwaya obožavam stil, ali ne i ratne teme. Od domaćih, Pavličić, Žmirić, Novak, Kovačić i Miro Morović. Kao dijete obožavala sam J. K. Rowling, koja je dobra i u krimi-serijalu o C. Strikeu. Uz nju, R. Dahl, E. Blyton i "Pet prijatelja", H. Kovačević, I. B. Mažuranić i A. Lindgren. Zbog njezina romana "Ronja, razbojnička kći" zavoljela sam čitanje. Težim tome da od Dostojevskog uzmem razvoj unutarnjeg monologa i karakterizaciju likova, od Hemingwaya i Tribusona jednostavan stil, od Bulgakova pomaknute teme, a humor od Voltairea i Iljfa i Petrova.

Trčanje kao izvor ideja

Na Facebooku se vidi da ste osvojili nagradu na Bjelovar Fun Runu, koliko je ozbiljno vaše trčanje?
– Trčim otkad sam prestala pušiti, od 2013., zamijenila sam jednu ovisnost drugom. Iako je pravi početak trčanja bio 2015., kad su me prijateljice natjerale da idem s njima u Školu trčanja. U početku sam gunđala, a na kraju sam bila toliko zaluđena da sam otrčala polumaraton, zeznula tetive i osam mjeseci morala pauzirati. Maraton sam otrčala jednom i mislila doslovno da ću umrijeti, ali prošlo je od toga više od tri godine i mislim da ću ponovno ići jer ga nisam istrčala ispod četiri sata kako sam htjela.Volim trčati po visokim temperaturama, mrzim kišu i vjetar i uvijek se preko zime ulijenim. Srećom, postoje trake za trčanje. Trčanje mi puno pomaže i u poslu i u pisanju jer mi najbolje ideje dolaze dok trčim. Trčim uz glazbu i dodatno guštam. Amater sam u punom smislu, čak i ne trčim pravilno.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

25. veljača 2021 00:41