StoryEditor
Književnostblogerica i spisateljica

Na izborima će pobijediti stare lopine, kaže Vedrana Rudan i dodaje da su sramotni napadi na Đokovića

Piše Jasenka Leskur Staničić
27. lipnja 2020. - 08:00
Vedrana Rudan: Veselim se hejterima jer njihove pisanije dokazuju moju tezu da su ljudi, kad se mogu sakriti iza maske, u suštini zliSrđan Vrančić/hanza media

Nakon trinaest objavljenih knjiga i u sedamdesetoj godini života, Vedrana Rudan napisala je autobiografiju pod nazivom "Ples oko sunca": intimno, otvoreno, brutalno iskreno štivo s javnosti dosad nepoznatim pričama iz njetina burnog života.
Knjigu u izdanju v.b.z. posvetila je djeci i unučici, a u njoj se prisjeća životnih etapa koje su iza nje: od djetinjstva u obitelji sklonoj nasilju i alkoholizmu, zaposlenja u socijalističkim poduzećima, rata, dvaju brakova, medija u kojima je radila, sve do – starosti. Naravno, uz puno samo njoj svojstvenog humora i sarkazma.

Danas uspješna blogerica i spisateljica, čije su knjige prevedene na engleski, mađarski, slovenski, poljski, francuski, talijanski, ruski i makedonski, a predstave prema njenim djelima igrale su u Rijeci, Zagrebu, Beogradu, Varšavi, Londonu, Santa Monici i Budimpešti, promijenila je čitav niz poslova. Bila je novinarka, kolumnistica, urednica na radiju i voditeljica TV emisije. Prije toga još učiteljica, turistička vodičica, prevoditeljica, u međuvremenu prodavačica nekretnina...i svaki posao je završila s otkazom.
S Vedranom Rudan, uvijek zanimljivom i provokativnom, razgovarala sam dok je sa suprugom boravila u Splitu. Oduševljena je kako izgleda bez turista, uživala je, kao što i inače, kaže, uživa. Svaku "babu s kolačima" koja je prošla pored nje u životu je zaustavila, uzela "kolač" i ne žali ni za čime.

Je li bila potrebna hrabrost za ogoliti se ovako pred čitateljima? Što je vama hrabrost?

- Pripadam generaciji koja se nije stidjela golog tijela. U moje vrijeme, kako bi rekle moje vršnjakinje, svijetom smo hodale u mini suknji, nismo nosile grudnjak, kupale smo se u toplesu. Nitko u tome nije vidio problem. Danas se na plažama ne može vidjeti polugolo žensko tijelo. Cure "stidljivo", samo na Instagramu, svijetu pokazuju polugole plastične sise, polugolu, plastičnu guzicu. Moderne, mlade žene hrabro stupaju u rikverc. Sve izgledaju jednako. Ekstenzije, tupi pogled ispod umjetnih trepavica, napuhana usta, jezive, mesnate lutke koje sebe doživljavaju kao rupu. Ne razumijem ih i užasavam se i same pomisli da će mi unuka tako izgledati. Predugačak odgovor na kratko pitanje! Ne, nije mi bilo teško "ogoliti se" jer se nisam "ogolila". Ispričala sam priču o ženi kojoj je život izgledao onako kako je izgledao mnogim ženama moje generacije. Škola, rad, djeca, brak, borba, borba, borba. Jesam li hrabra? Nisam. Nikad me nije bilo briga što drugi misle. Nikad!

Najdojmljiviji dio knjige, ne samo meni, je onaj koji govori o nasilju i emocijama prema ocu. Je li to šokantno zato što ljudi misle da roditelje moraju bezuvjetno voljeti?

- Nisam sigurna da ljudi misle da roditelje moraju bezuvjetno voljeti, ljudi misle da to moraju govoriti jer je to društveno prihvatljivo. Većina ljudi je bolesno opterećena "korektnošću". Zna se kako se moraju voljeti roditelji, kako djeca, kako prijatelji, kako susjedi, kako pas. Svoga oca nisam voljela dok je bio živ, ne volim ga ni mrtvoga, ni jedan mu grijeh nisam oprostila. Očevi znaju biti svinje. I poneka majka.

Sramotno na Đokovića

Na koji način se sjećate svoje majke?

- Majci sam oprostila. Svi su njeni potezi bili iznuđeni. Ni o čemu nije odlučivala. Majka i muž određivali su joj pravila prema kojima je morala živjeti. Pobjegla je u alkohol, izliječila se kad je meni bilo dvadeset. Imala je strašan život, žao mi je što prema njoj nisam bila bolja i što je nisam mogla razumjeti. Osjećam se krivom i s tim ću otići u grob.

Imali ste više karijera i redovito dobivali otkaz pa išli ka novom. Je li to bila borba za preživljavanjem ili ste nemiran, neprilagođen duh?

- Ne bih rekla da sam mijenjala poslove zbog preživljavanja. Ja sam zaista nemiran duh. I danas se na neke teme palim kao da imam dvadeset. Srećom, pišem blog pa tako mogu svoj mladenački žar ulupati u komp. Mrzim rutinu više od svega. Posao bih uvijek promijenila kad bi mi dosadio. Često sam dobivala otkaze, nikad nisu bili nezasluženi. Borila sam se rukama i nogama za otkaz da bih pred sobom imala opravdanje da su "oni krivi" što sam opet ostala bez posla. Naravno da sam znala da sam ja "kriva". Nije me držalo mjesto, ne drži me ni danas. Putovala sam, i opet ću kad krepa korona, pišem knjigu, pišem blog, pišem poruke mužu, nemam ni šefa ni šeficu. Živim najljepše dane svog života.

image
Vedrana Rudan: Moderne, mlade žene hrabro stupaju u rikverc. Sve izgledaju jednako. Ekstenzije, tupi pogled ispod umjetnih trepavica, napuhana usta, jezive, mesnate lutke
Srđan Vrančić/hanza media

Po knjizi mi se čini da ste ipak u nekim dijelovima ublažili oštricu o pojedinim temama. Jeste li danas više književnica, a manje novinarka?

- Danas sam sigurno manje novinarka, danas nisam novinarka i ne bih to bila ni kad bih mogla. Kad čujem naše političare, Bandića recimo, kako se obraća novinarkama uvijek se pitam zašto ga nikad ni jedna žena na konferenciji za tisak nije poslala u kurac. Ja bih, pa makar izgubila posao. Novinare se tretira ko zadnje smeće. Oni su zapisničari i zapisničarke ili glasovi svojih gospodara. Čak su u Jugoslaviji imali bolji status iako svi znamo da smo živjeli u "mraku". Ne, novinarstvo me ne zanima, ponekad ipak popizdim pa napišem nešto "novinarski". Moj najnoviji uradak toga tipa je tekst na rudan.info, o sramotnim napadima na Đokovića. Do sada je pogledan devedeset tisuća puta. Preveden je na engleski, čitat će se i u Londonu. Veliki pozdrav mojim čitateljima koji žive u svim dijelovima ubijene Jugoslavije.

Duhovito ste opisali kako su prvomajski gosti u socijalističkom hotelu provalili u kuhinju i oteli pršute za Tita, buneći se protiv loše hrane. Zašto Hrvati danas više ne prosvjeduju?

- Ljudi su u socijalizmu bili hrabriji. Borili su se za svoja prava koliko god to danas nevjerojatno zvučalo. Kapitalizam je ubio boga u nama uz pomoć naših političara. Sve ih držim veleizdajnicima. Da postoji pravda, završili bi pred prijekim sudom. Opljačkali su nas do kosti, besramno nam lažu na sve teme, zemlju su nam pretvorili u kupleraj u kojem rade neplaćene kurve. I ne staju i ne staju i ne staju. Zašto se ljudi ne bune, pojma nemam. Zastrašeni su, opsjednuti borbom za goli život, ne vide da baš ništa ne bi izgubili kad bi nekolicinu najvećih gadova uvalili u katran, posuli perjem pa ih vukli ulicama hrvatskih gradova dok im sa kostiju ne otpadne i perje i katran i meso. Sigurna sam da će ova slika izazvati nelagodu kod većine vaših čitatelja. Zašto im baš nikakvu nelagodu ne izaziva činjenica da nemaju čime nahraniti svoje dijete?

'Nije lako mojoj djeci'

Hoćete li izaći na izbore? Kome vjerujete?

- Izaći ću na izbore. Glasat ću za Katarinu Peović iako žena nema nikakve šanse. Da biste pobijedili na izborima, morate u projekt uložiti ogromnu lovu. Da biste imali ogromnu lovu, morate biti veliki kriminalac ili vas veliki kriminalac mora plaćati. Vratit ćete mu uloženo nakon pobjede. Tu su i mediji koji su svoja vrata zatvorili pred nosom "neatraktivnih", čitaj poštenih, političara. Jedna od njih je upravo gospođa Peović. Dat ću joj glas, pobijedit će stare lopine, pobijedit će lova.

Izjašnjavate se kao strogi roditelj. Šta mislite, je li bilo teško biti dijete Vedrane Rudan?

- Nikad mi nitko nije postavio to pitanje, ni ja ga sebi nisam postavila. Razmišljam o tome što ste me pitali. Problem je što ja sebe ne doživljavam kao nekakvu "Vedranu Rudan". Živim daleko od ljudi, sa svojom "slavom" se ne susrećem "uživo" pa o sebi mislim da sam žena koja piše i najobičnija mama. Tako se i ponašam. Miješam se djeci u život, dajem im savjete iako su davno prestali biti djeca, dosađujem im, sudim im, ne praštam im "greške". Stroga sam mama djeci koje nema. Kad malo bolje razmislim, nije lako mojoj djeci. Imaju majku o kojoj svi sve znaju, a samo oni znaju da baš nitko osim njih ništa o meni ne zna. Srećom, siroti, ne daju intervjue. Njihov život sa mnom vječna je borba između mame koja "zna" i četrdeset i nešto godišnje dječice koja pojma nemaju.

image
'Nije mi bilo teško ogoliti se pred čitateljima'
v.b.z.

Volite li popularnost koju ste stekli? Doživljavate li neugodnosti?

- Ne volim promocije, svaki javni nastup za mene je noćna mora. Odlična sam glumica pa se to ne vidi. Ne volim popularnost. Kad bih mogla, uživala bih pisati pod pseudonimom, nekad davno to sam radila u Feralu. Mislim da ima jako malo pisaca koji vole javne nastupe. Njih vole izdavači. Pisanje je posao za usamljenike. Ne sjećam se da me ikad itko "uživo" napao. U Splitu sam stekla dojam da me ljudi i u vašem gradu vole iako me se stalno proglašava "vješticom". Toliko sam puta o sebi pročitala da sam "kontroverzna" da sam i sama povjerovala u to. A onda na splitskoj ulici ili u nekom od dućana uhvatim u letu osmijeh Splićanke upućen sebi pa mi zaigra srce. Možda ja uopće nisam vještica?

Blogerica ste, imate 220 tisuća pratitelja. Kako vam odgovara taj novi medij?

- Uživam pisati blog. Mislim da sam baš u tome najbolja. Kratka forma mi odgovara. Veliki je izazov ispričati priču u šest stotina riječi. Doduše, to sam istrenirala dok sam radila na radiju. Tamo što kažeš u dvije minute, rekao si. Moj blog je moja velika radost. Pratim čitanost, čitam komentare, veselim se hejterima jer njihove pisanije dokazuju moju tezu da su ljudi, kad se mogu sakriti iza maske, u suštini zli.

U knjizi bez okolišanja pišete kako ste uklonili podočnjake, da ste voljeli fotošopiranu sliku u novinama, da kod matičara niste htjeli da se pročita da ste starija od svog muža. Je li vam lakše o sebi pričati ili pisati? Je li pisanje terapijsko?

- Nemam problema s izgovaranjem istina o sebi. Naprotiv. Mnogo bolje pričam nego što pišem jer pričati mogu uz pomoć ruku, nogu, zuba, usta, kose. Već sam rekla, rođena sam glumica. Davno sam uklonila podočnjake jer su mi ljudi govorili da bih trebala prestati piti, a ja ne pijem alkohol. Mislim da nisam tašta osoba. Znam da sam stara i da nisam lijepa, svoje fotošopirane fotografije doživljavam kao lošu zajebanciju. Ova korona i nošenje maske pomoglo mi je da se još više opustim. U posljednje se vrijeme uopće ne šminkam, maska mi sakriva čitavo lice i to je dobar osjećaj. Znam da mi ni jedan nož ne bi mogao pomoći da budem "mlađa", prihvaćam sebe onakvom kakva jesam, ne brine me više što je muž mnogo mlađi od mene. Skupa smo trideset i tri godine, možda on zbog mene izgleda starije, ja zbog njega mlađe, sada smo vršnjaci. Starost ubija sujetu, oslobađa. Pisanje mi je ponekad terapija, kad uhvatim ritam, ponekad muka. Ipak, držati u rukama svoju najnoviju knjigu osjećaj je koji se ni sa čim ne može usporediti.

Planirate li novu knjigu?
- Svi koji pišu uvijek planiraju "neku novu knjigu". Zasad se junaci moje nove knjige na krv i nož bore samo u mojoj glavi. Ne znam kad će biti ukucani.

Promocija u Splitu?

- Split je grad za kojim sam luda. Ne od jučer. Volim njegove uličice, Rivu, ljude, njegove ljepotice, volim Pazar, peškariju, da mogu, preselila bih se u Split, ali ovaj novi, koronarni Split. Uživala sam u ljepoti praznih ulica. Mrzim turiste i turizam, gužve, vrištanja i "pjevanja" pijandura svih boja i nacija. Za koji ću dan opet prema jugu. Jasno vam je da je doba korone moje najdraže godišnje doba. Kad ću na promociju? Nadam se ne tako brzo. Svoje čitateljice i čitatelje volim sretati na ulici.

#VEDRANA RUDAN#PLES OKO SUNCA

Izdvojeno

27. lipanj 2020 08:03