‘Male milosti‘ Dennisa Lehanea ili o svijetu kao stupici iz koje nema izlaska

Onome koga zanima zašto je američka bijela sirotinja glasala u korist vlastite štete, pa izabrala kapitalistu na steroidima, sociopatu i patološkog lažljivca, najtoplije preporučam da pročita roman „Male milosti“ Dennisa Lehanea (na hrvatski ga je prevela Nevena Erak Camaj, a objavila zagrebačka Sonatina). Istini za volju, libar se bavi događajima otprije pola stoljeća. Do toga trenutka Trump nije stigao ništa napraviti, nije uspio čak ni proglasiti prvi bankrot od ukupno šest koliko ih je dosad objavio. Bio je 28-godišnji sin besramno bogatog oca kompromitiranog pronevjerama i umočenog u financijske skandale. Roman nigdje ni jednom riječju ne spominje čovjeka s predugim kravatama i rijetkom kosom koju frizeri-armirači svakoga jutra motaju u plavi burek, a opet teško je oteti se dojmu da „Male milosti“ govore (i) o njemu.

No krenimo redom. Dugo je i pretoplo ljeto 1974. godine. Na svetoga Antu Jugoslavija i Brazil otvorili su Svjetsko nogometno prvenstvo u Zapadnoj Njemačkoj utakmicom koja je završila bez golova. Pet dana kasnije, izabranici Miljana Miljanića nakantali su siroti Zair s devet naprama nula, da bi još četiri dana kasnije podijelili bodove sa Škotima (utakmica je završila 1: 1). Natjecanje su nastavili kao pobjednici skupine, da bi onda nanizali tri bolna poraza, prvo od budućih šampiona, Zapadnih Nijemaca, a potom od Poljaka i Šveđana. Lehaneovi junaci o tome ne znaju ništa. Oni, doduše, jesu Irci, ali već treća ili četvrta generacije useljenika. Iz staroga kraja nisu ponijeli strast prema nogometu, samo nesreću koju u novome svijetu i protiv svoje volje produbljuju.

Mary Pat Fennesy iza sebe ima dva braka, imala je i dvoje djece, ali je sin, vijetnamski veteran, umro od predoziranja. Radi kao nekvalificirana pomoćna radnica u staračkom domu i ubija se od posla da bi prehranila sedamnaestogodišnju kćer Jules koja joj je sav smisao života. Kao i svi njezini prijatelji i susjedi, i Mary Pat osjeća odbojnost prema crncima, ali ipak vjeruje da je nešto manja rasistica od ostalih. Živi u Southieu, siromašnom bostonskom predgrađu koje napučuju isključivo Irci.

Dennis Lehane: "Male milosti" (Sonatina, Zagreb)

Duboka bijeda njihove je pretke katapultirala preko oceana, jedva nešto manje siromaštvo njih sada drži prikovanima u tu sumornu zajednicu iz koje im nema mrdanja. Stanovnici kvarta pokušavaju preživjeti stisnuti u škripcu između dvije vlasti: službene, utjelovljene u represivnom aparatu prema kojemu svi stanovnici kvarta osjećaju duboki prezir, i neslužbene, ali još moćnije, utjelovljene u kriminalnoj organizaciji koju čine lokalni dečki, koji su u isti mah i surove  ubojice i dragi susjedi.

Da ne bude nikakve zabune, povijesni Southie ima vrlo malo veze s ovim aktualnim koji je prošaran ušminkanim gastro pubovima i barovima po mjeri dobro potkoženih hipstera. Siromaštvo nije iskorijenjeno, ali se pomaknulo nekamo drugdje, pretvarajući nekadašnju ubogu radničku četvrt u zavodljivi kvart srednje klase. U ljeto 1974. sav se Southie digao na noge kad su vlasti donijele odluku o desegregaciji javnih škola, koja se namjeravala provesti selidbom dijela crnih učenika u bjelačke obrazovne ustanove. Ionako napeta društvena klima bit će dodatno raspaljena kad se objavi vijest da je jedan crni mladić pod nerazjašnjenim okolnostima poginuo na dolaznom kolosijeku podzemne željeznice. Te večeri Jules je izašla s prijateljima i više se nikad nije vratila.

I Mary Pat, a i mi koji čitamo o njezinoj očajničkoj potrazi za kćeri, brzo ćemo naslutiti što joj se dogodilo i tko je za to odgovoran. „Male milosti“ nisu jedan od onih krimića koji se čitaju da bismo razmrsili gusto klupko indicija, lažnih i pravih tragova, pa onda stigli do iznenađujućeg epiloga. Od početka nam je jasno kamo će nas drama na koncu dovesti, što, međutim, nimalo ne smanjuje napetost koja nas tjera na kompulzivno čitanje. Lehanea ne zanima gola žanrovska mehanika ni suhi detekcijski protokol, u njegovom su fokusu osebujni, slojeviti, proturječni i nijansirani karakteri te zapetljana mreža njihovih uzajamnih odnosa.

Ovaj libar pripovijeda o svijetu koji je neka vrsta stupice, jer iz njega nema izlaska. Onaj tko poželi uteći, ne može računati ni na jednog saveznika, leđa će mu okrenuti i najbliži. Svaki oblik otpora, čak i onaj koji je iznuđen očajničkim okolnostima, doživljava se kao izdaja vrijednosti na kojima počiva cijela zajednica. Dennis Lehane pisac je knjiga po kojima je Clint Eastwood snimio „Mističnu rijeku“, a Martin Scorsese „Otok Shutter“. Nemojte čekati da i „Male milosti“ završe ne ekranu, požurite u knjižare.