U našim novinama nema mjesta za osamdesetogodišnje pisce. Ovdje se, naime, penzija shvaća toliko ozbiljno da se korisnicima preporučuje najstrože mirovanje i suzdržavanje od bilo kakvog rada. Talijani su u tom smislu puno ležerniji, pa, recimo, ugledni milanski dnevnik Corriere della Sera još uvijek ne odustaje od suradnje s Claudijom Magrisom (1939.) koji tamo već dvadesetak godina ima autorsku rubriku u kojoj se bavi dnevnim, iskričavim senzacijama, privatnim epifanijskim čudima.
Teme tih tekstova svakodnevna su opažanja koja u sebi sadrže dovoljno štofa za esej, priču, ponekad i roman, što će reći da izmiču standardima tipične kolumnistike. Naprosto, radi se o zapisima koji su previše eruditski, a premalo zaokupljeni dnevnom politikom da bi ih se moglo držati klasičnom novi...