StoryEditor
KnjiževnostOTKRIVENI ZAVIČAJ

Jure Franičević Pločar jedan je od četiri najveća čakavska pjesnika prošlog stoljeća, a roman ‘Raspukline‘ potvrđuje ga i kao vladara prozne forme

Piše Siniša Vuković
12. listopada 2020. - 08:00
Jure Franičević Pločar, jedan od stupova dalmatinskoga pisma

Rosa prozne dalmatinskosti u drugom krilu XX. vijeka rado se izvoljevala hvatati na trodobnoj mjeri smislene i tematske zaokruženosti.

Tako, Živko Jeličić ispisao je više od tisuću i dvije stotine stranica svoje "Splitske trilogije" što ju čine Ljetnih večeri (1966.), Šašava luna (1973.) i Balada o kostima (1988.), ali su te tri "cigle" ostale u osoju pomnje nacionalne nam literature za razliku od, primjerice, "Morlačke trilogije" Ivana Aralice u sastavu Put bez sna (1982.), Duše robova (1984.) i Graditelj svratišta (1986.), koja trilogija čini važan nosivi stup svekolike ovdašnje književnosti novijega vremena, dok "Jadranska trilogija" Nedjeljka Fabrija polaže kupolu na kopulu tek minulih vjekova i milenija, ter nadograđuje triforsku tradiciju na kapitelima otprije postavljenim i ugrađenim u pijedestal za trojstvo također u obimnoj tekstualnoj količini, počam od romana Vježbanje života (1985.), preko knjige Berenikina kosa (1989.) do dugoočekivane i dugonajavljivane proze Triemeron (2002.).

Uvlas s navedenim tripelnim ostvarajima leži i troplet nastupnih romana Jure Franičevića Pločara: Gluha zvona (1956.), Raspukline (1957.) i Zvoni na nebo (1961.). Nazovimo je prigodničarski: "Otočka trilogija".

Baš kao i nerijetki kasnije afirmirani prozaik, i Franičević Pločar otpočeo je književni rad ispjevavajući stihove. Poslije niza kanconijera u kojima se realizirao kao referentni pjesnik s autoritetom, tiskao je i stihozbirku Šaka zemje (1974.), pisanu čakavskim idiomom rodnog mu Vrisnika na otoku Hvaru. Objavio ju je nakon što je kolacionirao po časopisima svega života rasipane čakavske pjesme, te kad je već bio i potvrđeni prozni pisac.

I, po sudu ovoga i štilca i pisca to je najljepša čakavska knjiga pjesama objavljena u Dalmaciji, a Franičević Pločar je, uz Dragu Ivaniševića, Zlatana Jakšića i Joška Božanića, najveći čakavski pjesnik XX. stoljeća. Rođen je u rečenom selu podalje od mora (1918.), u predjelu Ploče, što mu je i ulijepljeno u ime i iz čega mu se luči nadimak; rođen je čim je umro Prvi svjetski rat, a u onom jedva dva desetljeća udaljenom, Drugom svjetskom ratu, sudjelovat će aktivno kao branitelj ili, kako se to do prekjučer govorilo – borac.

UTJECAJ RATA

Sudioništvo u NOB-u na sve će načine obilježiti i poeziju i prozu ovoga rastalentiranoga demijurga, demijurga obdarenog i proznim i poetskim talentom. Ali, posve krivo bilo bi reći da je njegov opus jednosmjerno "partizanski" usmjeren, a naročito bi nepravedno bilo konstatirati – ili nastojati upumpati takvu percepciju u književni kanon – da je pisac o kojem je riječ svoju i afirmaciju i mjesto podano mu u trezoru ove literature zaradio time što je bio zaratio, ili, što je u unutrašnjem džepu uznosito držao partijsku knjižicu.

Vrijeme u kojem živimo takvim činjenicama manipulira, podgrijava umjetnu sljepoću na ognjici falšog patriotizma, pa ionako napola zaboravljena djela zatrpava dodatnim lopatama prašine. Rat se, suprotno mogućim očekivanjima, u Pločara nametnuo samo kao nekovrsna platforma po kojoj će stupati čitava galerija njegovih ne neobičnih, već sasvim običnih likova: sa svim svojim manama i obmanama, ranjivostima i ranjenostima.

Rat neće biti protagonist – barem kad je o "Otočkoj trilogiji" govora – već će rat biti zrcalo u kojem će se ogledati lica i naličja onih što ih je neka glava iz aždaje gvere: bilo ugrizla, bilo nasmrt preplašila.

image
Jure Franičević Pločar ispred ploča
Arhiva SD

Kao logičan posljedak takvog odabira pripovjedačke "taktike", u prvi je plan iskočio – protagonist… Bez obzira na to što će se Pločaru kroz Trilogiju ušetati i išetati deseci likova (od kojih će neki biti sasvim solidno i motivirani i obrađeni, dok će još veća množina njih prodefilirati epizodističkim korakom ili nekad čak i nelogikom), ponajglavnija os bit će Zakarija Česminić zvani Griše.

On je istinska kičma u cijeloj inicijalnoj romanesknoj autorovoj trifori, ali i u najposljednijem piščevu djelu, matun-romanu Baština (1976.), što je svojevrsni nastavak iliti rekapitulacija same "Otočke trilogije".

Lik Griše čitatelj neće sresti samo u trima romanima nastalim u intermezzu među već spomenutima, jerbo su oni i ponešto radikalniji odmak od već imencovanih djela: ne toliko u pogledu stila ili ideologije, koliko u smislu izmještanja radnje iz ruralnog u urbani topos, kao i taktilnijem pristupu ratnim zbivanjima i izravnim posljedicama što se iz njega reflektiraju.

Osobito je to roman Lanac (1967.), gdje se Pločar obračunava s pošašću kakva je ustaški pokret i cijela njegova ideja, ali i u vjerojatno najboljem njegovu romanu Vir (1974.), gdje je rat ipak izbio u prvi plan. A, kako je ta "boračka" nostalgija bila zatomljena u samoj "Otočkoj trilogiji", svoju je i ekspanziju i emancipaciju oživotvorila u prvoj polovici 70-ih godina lanjskog vijeka, u rečenom romanu Vir i njemu prethodećemu Mir (1971.).

OD MIRA DO VIRA

S obzirom na to da je u Pločaru dugo fermentirala, pa onda još sporije iz njega i tekla, ova tema rata rasla je od Mira do Vira do te mjere da se prvi roman – kad se prozračio miris baruta i slegnuo prah svih pucnjava i kanonada istrošenih u proznoj vojni – ustvari preobrazio u okrajak svojega nasljednika i nastavka, pa, usprkos sukcesiji kronikalnosti, Mir se doimlje kao depandansa romana Vir.

Za konkretnu piščevu legitimaciju pozabavit ćemo se romanom Raspukline, središnjom dionicom same "Otočke trilogije".

Bilo je govora o – protagonistu? Da, roman Raspukline eklatantni je egzemplar romana-lika, nevezano uz to što, uz Grišu kao nosivi stup iliti osnu kost, izranjaju mnogi manje ili još manje važni šetači kroz tunele i veslači kroz rukavce fabule. Kad imaš kičmu, i bez puno kreacije možeš o nju vješati rebra, kao urese na božićno drvce.

A kako Pločar ima kreacije i viška, on je napučio ovaj roman raznim likovima i "likovima", pa znalački izgradio prozu koja nekim samo nama navlastitim smislom za zanemarivanje i poništenje svojih domaćih autora nije smogla moći da ju se vidi, da ju se upozna, da je se sjeća…

Kad sam u nedavno upokojenom pasusu bio naznačio nevažnost piščeve partizanštine – svjesno je mećući u podčinjeno odzrcaljenje naspram estetskom dovijanju što ga je Pločar bio izvolio uspjeti – nisam pritom u korijenu kanio sasjeći njegov ideološki stratum strasti, kao što se sasiječe kupina kad ju se kani iskorijeniti.

Pločar je ideološki ovisan pisac, to da, ali za taj ga porok ne valja optuživati. Na koncu, njegova tobožnja sklonost komunističkoj doktrini ovdje nije sasvim aktivno prozelitska, već je sekundarna, naoko deklarativna, i sporadično se pojavljuje kad se porodi iz pucnja asocijacije. Komunisti, pak, često su prikazani kao žrtve, i to žrtve terora pred žandarima, koji ih hapse – "cijele noći".

Komunisti su, u peru Pločara, prikazivani kao ideal ponosa i pravednosti, poštenja i osjetljivosti, ali nije im strano ništa ni što je ljudski, pa će baš Griše, inače otac mnogo djece i vlasnik brojnih pravih osobina, biti i lupež, i prevarant, i lažov, i pijanica, i preljubnik…

A vjernici su u – "božjoj partiji"…

Na jednom će mjestu neki od suživljenika ovog romana kazati: "Nema boga, majstore", ništeći svetost i veličinu božanstva već rabljenjem minuskole. Pa će Griše kasnije, u dijalogu s don Tadijom, izgovoriti i ovakve ironijsko-heretične misli: A eto, zamislio sam sebe kao popa. Uh, imao bih terasu, sobe, hrane i pića do volje, a žena onako po seljačku; pa sam se zamislio kao biskup. Onda bih imao i para i kurava opširnije. A tek kao papa! Bilo bi ih svih nacija. Nego mislim da je pogreška što su obično pape vrlo stari. I onda samo muče dušu i ništa…

Pisac će otići i još dalje, pa će crkva u jednome momentu postati "kurbarija", a sve zbog don Tadije koji je celibatski nediscipliniran i jebatski odveć aktivan…

U PRŽUN, NEGO KAKO!

Služeći se maksimalno dostupnim sredstvima što ih nudi književnost u svojem nepresušnom arsenalu, Pločar izvrće situacije naopako kao bičvu, pa čini zgodan obrat činjenicom da Griše u zatvoru čami baš stoga što je uvrijedio i oklevetao – svećenika! Tobože je posrijedi ateističko-antikristovska propaganda, a onda zarad vrijeđanja popa njegov vrjeđatelj svrši u – pržunu!? Lijep domišljaj bivšeg partizana…

Mnoga od nebrojenih slika naoko je ideološki obojena, a onda bljesne nekakva neodređena strelica iz kakvog još manje određenog pravca, pa se panorama svega vidljivoga i nevidljivoga učas ispromijeni, izobliči i isponova ustoliči. Premda Griše, načelno, hoće igrati životnu utakmicu u jednoobraznom ideološkom partijskom dresu, on želi živjeti život i mimo "tekovina revolucije" i uzgred "sastanaka" ili kakvog "rukovodstva"; no, uza sve to on neće ni zamrijeti ni utrnuti u sebi kanjenje za možebitnim ustoličenjem u razred: sekretara…

Sanjanje je sanjarima, doista, jedini izlaz… ili bijeg, bolje reći, od života…

Ukorak sa svim ovim rečenim, neizrečenim i nedorečenim, kao u kasu konjske zaprege paralelno se šulja i – erotičnost. Fetiš piscima iz 50-ih i 60- ih godina – što je možda nekakav tik, kao posljedak ratnih frustracija? – jesu ženske grudi iliti prsi, sise ilitiga dojke… (A, sjetimo se samo filmova Antuna Vrdoljaka: nema ga bez nabrekle ženske bradavice u otvorenom kadru…). Uostalom, nije se nepreporodivi i iznova nerodivi Igor Mandić u svojoj knjizi Prijapov problem (1999.), slučajno, samo za šempije i naoko neuke retorički bio zapitao: "Jesu li ikada jebali ovi duhovnici?", dovodeći time pod pitanje, i u razmatranje, stvarnu prisutnost seksualnosti kod hrvatskih pisaca u dotadašnjoj književnoj praksi…

Bilo ih je, takvih proseksualnih i proputenih izdanaka, bilo ih je, ali ih preveć ipak nikad bilo nije…

image
Izdanje Književnoga kruga Split

Prizori lascivnosti ne zauzimaju preveć mjesta u Pločara, makar ih se podosta spominje. Nikad neće opisivati sam čin snošaja ili draškati maštu čitatelja, ali se neće libiti ukazati na libido ili sladostrašće što u njemu izazivaju ženske sise, odnosno slike u kojoj su "jedre grudi napele crvenu bluzu".

Pa će onda: Dva bijela zvonca lako se talasaju pod tankom bluzom. Ne dodiruju se. Ako se dodirnu, zveknut će zvekom srebra, cijukom mramora dva od kamena isklesana zvončića. Neka zazvone! Neka zazvone!

LIJEPO PRKNAŠCE

Konstatacija je piščeva kako u otočkom selu "žene brzo stare"… te se stoga valja više i diviti njima, biti više s njima, prepoznati raskoš što ih nudi "lijepo prknašce" ili "fine isklesane noge".

Erotiku je Franičević Pločar zakamuflirao u vještom paralelizmu: Uveli su brave unutra i zatvorili za sobom vrata smirivši se na čas. Jarac opet potjera kozu. Ona je bježala u krugu, zastajala, izmicala. Kroz prozorčić je padalo svjetlo tako da je u uglovima bilo mračno. "Opet neće… Možda sam je prerano dovela?"

– "Hoće" rekao je on i ovlaš joj dotaknuo grudi.

"Pari jare, pari jare… jare…!" govorio je i gledao Anku.

Opazio je da diše isprekidano. Jarac je zahroptao i skočio. Koza je zamukla, a onda zamekla lagano. I u tom času on je zaronio u ona dva vala pod tankom Aničinom odjećom, tamo u mračni ugao na gnoju, u uzavrelim mirisima brabonjaka i kozje mokraće. Ona ga je stezala čvrsto i činilo mu se da umire i tone u bezdan, rastvara se u molekule. Pod njim je drhtala, i negdje u kostima osjećao je slatko bolne žmarke… i onda mrak.

Kad je otvorio oči, ona je još ležala i šaptala: "Vraže stari! Vraže stari! Joj, da ovo tko dozna! Vraže! Baš si vrag! I tko bi te sudio da imaš toliko snage", a usta su joj bila vlažna, a glas nekako topao i mek.

Ono što je ponajljepše u romanu Raspukline jesu opisi podneblja i krajobraza, za koja se nema razloga sumnjati da ne pripadaju konfinu

ishodišnog autorova vrisničkog reljefa. Sve je tu, sve dalmatinsko: i česmine i planice, i smrče i zelenice, i smokve i rogači, i murve i masline tu su, kao i loze u vinogradima… A, s druge strane, ne nedostaju ni koze ni bravi, ni mule ni tovari, ni ovce ni kokoši… ni sulari ni dvori, ni gomile ni laze… Prava mikromediteranska rapsodija s epicentrom oko aorte Dalmacije…

Kompozicijski, ovaj roman nije razdijeljen na glave ili tematska poglavlja, nego je razmrvljen od prigode do prigode, već kako je nalagala dramaturška situacija. E, a mnoga od tih fragmentarnih podcjelina započinje s lirskim zaletom iz kojega se iščitava ruka pjesnika – kao dlijeto umjetnika kipara, a ne zanatlije klesara! – pa se na sve te svete uvode i svjetovne inkantacije može viriti kao na naoko zaobljene pjesme u prozi.

OBLACI SRČU VODU IZ ZEMLJE

Primjerice, pjesnička panorama vlastitog mjesta:

Kamensko žmirka svojim uljanicama zaodjeveno u trbušastu bačvu mraka koja se rasteže od podnožja brda do crkve i do potoka pred šumom na zapadu i do brežuljka s olinjalim natrulim drvenim križem na istoku.

Procurilo nebo. Raskvasila se zemlja. Kiša jednolično i mrtvo kucka po krovovima i staklima prozora i razgriza stabla i opalo lišće, zidove kuća, i bućkuri niz kamene žljebove izlokanih putova. Kadikad se čuje težak potmuo zamah vjetra kao uzdah doline, i opet samo mesnato bubnjanje vode što se slijeva lijeno iz niskih oblaka, pa čas izgleda da oblaci srču vodu iz zemlje, čas da je izlijevaju na zemlju.

Ili tipična uzmorska, ribarska:

Crne gajete se tromo vuku s pučine prema uvali, i onamo u Mandraću skupljaju se starci, žene i djeca da dočekuju svoje. Starci su posjedali na rebra starih brodića i na razbacane trupce. Djeca su još sanljiva, tiha i začuđena, a žene uspravne i napete, u crnini, stoje na rubu i čekaju sve dok prva gajeta ne pristane s ribom ili bez nje. Onda nastaje žamor, komentari o ljudskoj sudbini, o ribi koja je postala nevjerna i lukava, i netko uzdiše, a netko proklinje, a ribari, tamni i slani, izlaze iz crnih brodića, kao da ih je izbacila pučina, a pokreti su im spori, odmjereni, u ritmu valova.

Iako bi se roman Raspukline dao rasuti na pitoreskan i živopisan kantual raspjevanih slika škojske provenijencije sveden na raster, rečeno je, nekovrsnih pjesama u prozi, u njemu samome nekako paradoksalno naletjeti nam je i na brojne stilske bodljikavosti i jezične rogobatnosti. Ova pripovjedačka iščašenja tim su uočljivija što sâm roman vrvi prekrasnim metaforama i dovitljivim igrivostima s riječima. Pločar zaista ima lovačko oko za ukebati zgodan detalj, pa onda još ima i dijamantno dlijeto uspomoć kojega će izrezbariti taj detalj i uspijentati ga poput obeliska u literarnu majstoriju. Pa opet, Raspukline su stilski neumiven roman s krmeljavim podočnjacima, mjestimice razbarušen kao perika na buri.

Spašavaju ga spomenuti lirski tašeli i ekstenzije što nehajnom i krutom skliskom stilskom hodu produžuju kondiciju poput dopinga, te živom metaforičnošću aromatiziraju povremenu suhoparnu naraciju. No, Franičevićeva pripovjedačka gesta nije đačka i, mimo svih nezgrapnosti, u romanu curi plazma teksta i teče tintom iz pera kao krv u transfuziji; ali, primjetna je insuficijencija mara oko bavljenja jezikom, fali miješanja tijesta jezičnog sala i loja za podmazivanje dojma.

Unatoč evidentiranim prigovorima, roman Raspukline zanimljivo je dalmatinsko štivo koje – zarad svojih nebrojenih i dijelom nabrojenih kvaliteta – svakako vrijedno reprezentira podneblje iz kojega je pisac potekao, kao i deskripciju nekadašnjeg života "po škojima" koji je danas poprilično zamro ili stao. Dalmatinski starinski, sentimentalni i romantični život živi upravo u romanima nalik na ovaj Jure Franičevića Pločara.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

14. listopad 2020 14:14