Ljudi na istaknutim državnim položajima imaju i stanovite ceremonijalne dužnosti.
Kad, recimo, umre netko važan, svejedno čime se pokojnik za života bavio, je li bio političar, umjetnik, znanstvenik, sportaš ili nešto peto, očekuje se da ljudi s vrha upravljačke vertikale sroče prikladan telegram sućuti u kojemu će izraziti svoje žaljenje zbog nenadoknadivog gubitka za cijelu zemlju. Naravno, takve poruke zapravo ne pišu oni, nego ljudi iz njihovih kabineta, kojima je u opisu radnoga mjesta pratiti situaciju u nekome društvenom resoru, i po potrebi reagirati, ako treba i sastavljanjem prigodnih izraza sućuti.
No, konačnu odluku o tome koji će pokojnik dobiti status zaslužnog, dakle, dostojnog da ga državni vrh ožali, nikad ne donose asistenti i savjetnici, nego...