Ljudi na istaknutim državnim položajima imaju i stanovite ceremonijalne dužnosti.
Kad, recimo, umre netko važan, svejedno čime se pokojnik za života bavio, je li bio političar, umjetnik, znanstvenik, sportaš ili nešto peto, očekuje se da ljudi s vrha upravljačke vertikale sroče prikladan telegram sućuti u kojemu će izraziti svoje žaljenje zbog nenadoknadivog gubitka za cijelu zemlju. Naravno, takve poruke zapravo ne pišu oni, nego ljudi iz njihovih kabineta, kojima je u opisu radnoga mjesta pratiti situaciju u nekome društvenom resoru, i po potrebi reagirati, ako treba i sastavljanjem prigodnih izraza sućuti.
No, konačnu odluku o tome koji će pokojnik dobiti status zaslužnog, dakle, dostojnog da ga državni vrh ožali, nikad ne donose asistenti i savjetnici, nego njihovi šefovi, vlastodršci.
Prije nekoliko dana u svome je amsterdamskom domu preminula najveća suvremena hrvatska književnica Dubravka Ugrešić. Kad kažem najveća, onda ne mislim kako je bila bolja, istaknutija i važnija od svih drugih naših spisateljica, nego da je nadmašivala apsolutno sve ljude koji na hrvatskom jeziku pišu, muške ljude i ženske ljude. To nije pitanje mog osobnog dojma ili prigodničarskog bontona koji nalaže da o pokojnicima govorimo sve najbolje, pa čak i malo pretjerujemo. Radi se naprosto o neporecivoj, skoro da bih se usudio reći mjerljivoj istini.
Kad zagrme Zaprešić Boysi
Nijedna druga naša autorica ili autor u zadnjih tridesetak godina nisu imali takvu recepciju u inozemstvu. U ma koju god knjižaru ušli, u ma kojem god gradu, u ma kojoj god državi, pronašli biste neku njezinu knjigu.
Prevodili su je na desetke jezika, ali ne zato da bi se zadovoljila kvota književnog importa, nego potrebe publike koju ju je rado čitala, kritičari su je obožavali, a o njoj se govorilo – naravno, ne u Hrvatskoj, nego u bijelome svijetu - čak i kao o vrlo izglednoj kandidatkinji za Nobelovu nagradu.
Da je poživjela još koju godinu, tko zna, možda bi se i to čudo dogodilo.
Siguran sam da u tom slučaju vlasti ove zemlje ne bi pozvale oduševljene građane da dočekaju svoju ljubimicu na trijumfalnom povratku iz Stockholma, Zaprešić Boysi ne bi još jednom s Jelačić placa zagrmjeli “Samo je jedno u mom životu sveto”, a ganuta Dubravka ne bi morala oduševljenim masama poslati poruku kako je za njezin uspjeh najvažnija bila poniznost.
A zašto sam siguran da svega toga ne bi bilo? Među ostalim i zato što su njezinu smrt uredno ignorirali svi naši takozvani visoki čimbenici, sva tri predsjednika - države, Vlade i Sabora – samo je ministrica kulture potpisala savršeno neosobnu, suhu i hladnu bilješku koja više sliči sažetku seminarskog rada, negoli onom što bi trebala biti: oproštajno slovo u čast velikoj autorici.
“Nakon odlaska iz Hrvatske, egzil kao sudbina postaje jedna od ključnih tema njezina književnog djela”, piše, među ostalim, ministrica odnosno netko iz njezina kabineta.
O okolnostima odlaska neupućen čitatelj može samo nagađati. Što je potaknulo Ugrešićku da napusti Hrvatsku? Alergija, kostobolja, skitalačka žica odnosno avanturistički duh, ambicija, pohlepa? Ništa od toga.
Mogao bih sada oprezno okolišati i naširoko zaobilaziti meritum, pokrivati se uopćenim frazama umjesto da izaberem sasvim konkretne činjenice, ali bi me to bilo sram, pa ću se truditi biti potpuno izravan: iz Hrvatske ju je svojedobno istjerala neobuzdana orgija šovinizma koju je metodično provodila stranka koja je i onda i danas drmala Hrvatskom, dakle, HDZ.
Trojac uhvaćen u šutnji
Ako joj je HDZ na nekoj simboličkoj razini zaštambiljao izlaznu vizu, nikada ne požalivši što je to učinio, zašto bi sada skakao sam sebi u nereformirana usta pa glumio veliku žalost?
Konačno, za naše vladajuće i lijep komad našeg kulturnog i svakog drugog establishmenta Dubravka Ugrešić nije umrla ove godine, nego još prije tridesetak godina kad je prokazana kao jedna od takozvanih Vještica iz Rija, kad je počelo njezino institucionalno (od Filozofskog fakulteta, gdje je radila, nadalje) i kapilarno (u susjedstvu, na ulici...) šikaniranje te kad je sazrela njezina odluka da napusti zemlju gdje će je trajno, sve do smrti, tretirati kao sumnjivu zbog njezina porijekla i njezina prezira prema šovinistima.
Kao što ona nije ni zaboravila ni oprostila onima koji su je iz Hrvatske istjerali, nisu ni oni njoj. Zato nijednoga trenutka nije dolazilo u obzir da joj pristojan brzojav sućuti upute Plenković, Jandroković i Milanović (koji, istina, nije HDZ-ovac, ali puše u nacionalističke diple još snažnije od ove dvojice).