StoryEditor
Književnostkakav tajming!

Ivana Rogar u pandemiji je objavila roman ‘Grad, pepeo‘ o katastrofi, pustim ulicama i izoliranim ljudima, ali ne želi da ga čitamo u korona-ključu

31. svibnja 2020. - 08:08
Ivana Rogar: Uvijek je ideja ta koja određuje hoće li posrijedi biti kratka priča, pripovijetka ili roman, ili neki nepripovjedni tekst  Sandra Šimunović/hanza media

Ivana Rogar spisateljica je koja iza sebe ima dvije zapažene knjige kratkih priča, “Tamno ogledalo” i “Tumačenje snova”, za koju je dobila i nagradu “Janko Polić Kamov”.

Ivana Rogar uređivala je časopis “Fantom slobode” i urednica je u nakladničkoj kući “Duriex”, gdje je potpisala neke zanimljive pripovjedne naslove. Riječ je o komparatistkinji po struci, koja je pročitala nekoliko krugova literature koju treba pročitati, spisateljici koja zna iščitati znake vremena, i to na razini pojedinačne sudbine. Ne podliježe lakim ni prvoloptaškim rečenicama ni trivijalnim formama, ne piše kako govori, pa i brže, nego radi na tekstu.

Tajming knjige je nevjerojatan, a podudarnost s pandemijom gotovo realistična. Iako, kako će se vidjeti, spisateljica zbog toga nije sretna. U romanu doslovno piše: “Više nisi imao kamo otići osim u vlastiti zahod, a, opet, vani su bile tisuće i tisuće praznih ulica koje su odjednom postale slobodne, fantazija introverta, žudnja mizantropa. Urbana pustinja od nekoliko desetaka kilometara u promjeru... T

Tek poneki živi stvor. Valjda bi bilo logično da osjećam tjeskobu ili strah, ali ništa me od toga nije obuzimalo. Samo dosada. I gađenje. Nezadovoljstvo svijetom. Nije mi se sviđao”, piše već na drugoj stranici romana i ponavlja se na još dosta mjesta da sam nekoliko puta u čudu gledao u knjigu, pa kroz prozor pa na televiziju, kako maskirano osoblje, tako i dostojanstveni Stožer. Sve je bilo navlas isto.

Sa spisateljicom, koja ima popriličan, i zaslužen, ugled u književnoj javnosti razgovarali smo kad su apokaliptične mjere već popustile i kad nam se (hvala, Stožere!) pruža mogućnost uživati u drugim aspektima nevelikog, ali gusto ukuhanog književnog teksta.

Kada se čita roman, gotovo je zapanjujuće kako ste opisali situaciju koja nam se dogodila s nedavnom potpunom izolacijom u pandemiji koronavirusa. Čini se da ratno iskustvo nije presudno da se vjerno predvidi atmosfera koja nam se dogodila i je li vam se slično događalo i na drugim poljima, na primjer pri igrama na sreću? Možete li staviti desnu ruku na roman i pod punom spisateljskom odgovornošću zakleti se da ništa niste dopisivali kad su krenule wuhanska ili hrvatska karantena?

– Ovaj roman zaista nema veze s epidemijom koronavirusa, a ni s bilo kojom drugom epidemijom. Atmosfera i zbivanja u njemu ona su koja smo već doživjeli prije više desetaka godina, a koja milijuni ljudi na drugim dijelovima svijeta proživljavaju svakodnevno. Ideja romana bila je pisati o nečemu a da se to ne spomene; da se užas koji vlada vani na ulicama prikaže kroz unutarnje ludilo koje sve više obuzima obitelj. Kad su krenule korona-karantene, tekst je već bio predan urednici i mogla sam samo plakati nad svojom sudbinom što će ga ljudi možda čitati u ključu pomodarske sklonosti pisanju o aktualnostima.

ŠTO ČINI DOBROG PISCA

Roman zapravo na sto stranica i uz oskudnu radnju, ogoljelost likova i okoliša nudi puno toga, od nekoliko pripovjednih glasova, i više povijesnih epizoda. Kako ste to postigli, golim talentom, načitanošću ili dugim radom na rukopisu koji je potrošio tipku “delete”?

– Pretpostavljam da dobra knjiga ne može bez sva tri čimbenika koja ste nabrojili. Dobar pisac mora imati barem malo talenta ili ludila da izađe iz svoje “comfort zone”. Dobar pisac također mora puno čitati jer tako širi horizont očekivanja te se uči izražavati nijansirane osjećaje i senzacije. Naposljetku, barem kada je riječ o dužem tekstu, potrebno je puno raditi na njemu. Dakako, postoje iznimke, poput one da je Faulkner napisao “As I Lay Dying” u šest tjedana i da nije promijenio ni jednu jedinu riječ; ali to jesu iznimke. Tekstu se treba uvijek ponovno vraćati i redigirati ga, poboljšavati ga dok njime ne postanemo zadovoljni, dok ne osjetimo da je riječ, rečenica, iskaz sjeo na svoje mjesto. Tako sam i sama činila s ovim romanom. Bilo je tu mnogo izbrisanih stranica, mnogo kraćenja, ponovno napisanih dijelova koje je bilo potrebno drukčije formulirati; s druge strane, bilo je i širenja kada bih uočila da neki lik ne funkcionira u toj priči. Pisanje je prvenstveno rad, u kojem se, dakako, može i uživati.

image
Ivana Rogar: Pisanje je prvenstveno rad, u kojem se, dakako, može i uživati
 
Sandra Šimunović/hanza media

Zadivljujuća su zgusnuta povijesna poglavlja od Alžirskoga rata za nezavisnost, opijumskog sukoba Kine i Britanije, rat Tatara i Poljaka, koja pokazuju zbivanja opće povijesti beščašća iz različitih razdoblja i kultura, u kontrapunktu s apokaliptičnom pustom zemljom ostatka romana. Koliko su vas truda oni došli, jer ipak niste historiografkinja po struci?

– Prvo je valjalo odabrati povijesna zbivanja koja ću inkorporirati u tekst. Kada sam se konačno odlučila, proučavala sam te dijelove povijesti nekoliko mjeseci pa sam pročitala i svu vezanu literaturu do koje sam uspjela doći. Naposljetku, valjalo je odijeliti važno od manje važnog, a zatim ponoviti postupak da poglavlja ne budu preduga i zamorna. Da, ona funkcioniraju kao kontrapunkt onome što se događa vani, na ulicama. Većina čitatelja pitala me čemu ti povijesni dijelovi. No ako malo bolje pogledate, vidjet ćete da oni slijede kronologiju ratnog sukoba: opisuju kako počinje rat, zatim koja će se oružja u njemu koristiti, govore o samom trajanju rata i, naposljetku, o ratnim posljedicama. Naravno, ti su dijelovi tu da komentiraju događaje na vanjskoj pripovjednoj razini.

IZBJEGAVANJE DISTOPIJE

Ogoljenost prostora, zbivanja i socijalno dno likova “vuku” na Iana McEwana, na apokaliptičnu “Cestu” Cormaca McCarthyja ili na distopiju Margaret Atwood, a prema vašem nedavnom intervjuu, i na Becketta. Je li na kreiranje takvog socijalnog i psihološkog okvira romana presudno utjecala lektira ili psihološki i socijalni momenti i ima li naslovna poveznica s romanom “Bašta pepeo” Danila Kiša i dublje tekstualne veze?

– Željela sam napisati roman o ludilu i apsurdu koje stvara rat, ali da o samom ratu ne govorim. Pisati o nečemu a da to ne spomeneš, djeluje zeznuto. Kroz roman su raštrkane indicije da je riječ o oružanom sukobu, ali to su sitni znakovi i potrebno je udubiti se u tekst da bi ih se osjetilo. Htjela sam svakako izbjeći distopijsku interpretaciju, pa i dojam, te više ići u smjeru kod kojeg nije jasno što se događa, ali je jasno da to nije distopija. Čini mi se da mi baš i nije uspjelo.

Međutim, kad je moja zadnja čitateljica, koja je čitala probni rukopis, sve pogodila, rekla sam sama sebi da je bilo dosta prtljanja po tekstu. Inače, naslov romana nije referenca na Kiša. Računala sam s tim da će više ljudi pomisliti na Kiša, ali toliko sam se mučila s naslovom da do dana kada je roman otišao u tisak nisam znala koji bih odabrala. Što mi je god palo na pamet, bilo je rogobatno, čemerno, sladunjavo, pretenciozno ili patetično, a ovaj je naslov zapravo vrlo prikladan.

image
OceanMore

U romanu postoji eksplicitna pohvala papiru, novinama, knjigama, čvrstim činjenicama. Može li se to shvatiti i kao kritika aktualne bujice informacija i fake newsa, kojima smo izloženi?

– Radnja je smještena u neodređeno vrijeme i u neimenovan prostor. Zato nisam htjela spominjati računala; ona bi preciznije odredila vrijeme. Htjela sam vrijeme romana rastegnuti što je više moguće. U romanu postoje električni uređaji, poput usisivača i radija, ali računala su namjerno izbjegnuta, što je trebalo ići u prilog općenitosti iskustva te nekoj tajnovitosti u kojoj se čitatelj treba snaći. Inače, kad smo kod fake newsa, jedan od likova upravo te novine, koje su u ovom slučaju zastarjele, rabi kao izvor informacija, pa i one postaju izvor fake newsa, premda ne svojom krivnjom.

”Grad, pepeo” treća vam je knjiga, a prvi roman. Jeste li se odlučili za roman jer čitatelji naprosto više vole romane nego kratke priče, makar bile nagrađene kao vaše “Tumačenje snova”?

– Ovaj put sam napisala roman jer je ideja zahtijevala duži tekst. Uvijek je ideja ta koja određuje hoće li posrijedi biti kratka priča, pripovijetka ili roman, ili neki nepripovjedni tekst. Ideja također određuje dužinu romana. Barem u mojem slučaju. Premda ima 104 stranice, smatram da mu ne fali ni riječi, da je sve potrebno unutra i da bi svako proširivanje donijelo štetu.

Urednica ste u nakladničkoj kući. Koliko rad na tuđim rukopisima pomaže pri radu na vlastitom ili je tako teže naći vrijeme za pisanje i vlastiti glas?

– Rad na tuđim rukopisima nikako ne pomaže jer svi su oni toliko različiti od onoga što ja želim izraziti. Međutim, to je zapravo dobro. Da su rukopisi slični, možda bih se i nesvjesno počela šlepati na tuđi rukopis. Pokušavam odvojiti ta dva svijeta – čitanje i pisanje – i djelovati vlastitim idejama. No naposljetku svako čitanje na neki način utječe na nas i ne bih se začudila da danas u nekoj svojoj priči prepoznam nešto tuđe što je utjecalo na mene.•

Izdvojeno

05. kolovoz 2020 15:16