StoryEditor
KnjiževnostOTKRIVENI ZAVIČAJ

Fascinantna životna priča autora romana ‘Majstor duša‘. Raspop koji se zanosio Starčevićem, a završio kao četnik u Dražinom štabu. Čisti Hollywood

Piše Siniša Vuković
22. studenog 2021. - 13:46

Pitanje uloge crkvenih otaca i općenito religije u društvu na našim je prostorima vazda bilo u živoj žiži interesa široko razmještenoga kruga književnika. Na te je teme, opet, pojačanim zanimanjem i čitanošću redovito brojno i aktivno reagirala i publika.

Namjerno ne spominjem crkvu s velikim C, jer se navod iz prve rečenice specijalistički ne odnosi ni na koju konfesiju: ni na samostan ni na manastir, podjednako kao niti na džamije ili hramove, odnosno eklezije ili sinagoge…

A toj su problematici podjednako pristupali i skriptori profesionalci, kao i literati raspopi, koji su svoje apostolstvo i svećeničko poslanje u hodu zamjenjivali apostatstvom i renegatskim vlastitim izgnanstvom iz reverende, mantije ili habita u civilno odijelo.

Za književnike koji sa zavjetima ili celibatom nisu bili spućeni u duhovne negve, taj je spisateljski izazov mogao biti plodom s jedne strane laičke pripadnosti vjeri ili kulturi bogoštovlja, a s druge voajerskoj znatiželji ili likovanju nada izostankom sladostrašća kod zaređenoga klera i redovnica (ili se to mi samo možemo praviti da mislimo kako tamo toga nema!), dok je za pisce koji su se isprva bili selektirali unutar neke od samih crkvenih zajednica – pa su u međuvremenu odbacili kolar ili, kao bivše časne sestre, šlajer – bavljenje životima i sudbinama dušobrižnikâ ili biskupâ to je, možda, poslužilo kao suplement za višegodišnje frustracije unutar duševne ili mentalne klaustrofobičnosti: bilo okopasnim stegnućem misnog ruha ili okovratnim kolarom, bilo krovnim nagnućem samostanskih greda odozgo ili murusa postrance. Ili, zidova župskih dvorâ…

Načitali smo se, boguhvala, iscrpnih fratarskih kronika u Ive Andrića ili minucioznih redovničkih ljetopisa kod Ivana Aralice; nagledali se iz prve ruke nacrtanih literarnih slika sa sjemenišnih štafelaja svećeničkih kandidata Slobodana Novaka, Josipa Kirigina i Ivana Raosa

Meša Selimović je, prisjetimo se, u romanu Derviš i smrt (1966.) bravuroznim spisateljskim umijećem prikazao muslimanski stratum duhovnosti, psihološko-filozofskim romansijerstvom demonstriravši smrtno serioznu introspekciju islamskog derviša u obzidanoj tekiji.

Pravoslavno, pak, insajderstvo funcutski je s tobožnjim katoličanskim prevratom s puno komike bio persiflirao Simo Matavulj u romanu Bakonja fra Brne (1892.); jerbo, pisac je pravoslavnog igumana supstituirao redovničkim gvardijanom: nasamarivši sav franjevački red i osamarivši pojedinca u njemu.

image
Naslovnica romana 'Majstor duša'

Po tom je djelu splitski kompozitor Silvije Bombardelli bio napisao libreto i skladao farsičnu operu u dva čina i četiri slike, Bakonja (1988.), koja je pod ravnanjem maestra Oskara Danona bila polučila sasvim solidan uspjeh u HNK Split.

Ivan Raos u romanu Žalosni Gospin vrt (1962.) famozno se sprdao s popovsko-fratarskim obligacijama i pristajanjima na njih, premda je koju godinu ranije, u romanu Volio sam kiše i konjanike (1956.), bio pun empatije prema zaljubljenom svećeniku, don Miru, koji bolestan "pošteno" proživljava svoju ljubavnu muku u svojoj kamari, misleći na nedosanjanu ljubav sa svojom Vesnom.

S druge strane, i Novak i Kirigin u istoimenim su romanima, Silentium, svatko prema svojoj vrsti, dometu i stilu, knjiški bili opisali novicijatska regrutstva unutar tamjanom okađenoga sjemeništa (premda su ih neovisno jedan od drugoga pisali u isto vrijeme, Kirigin je svoj roman objavio 1975., a Novak tek 2011. u prvoj knjizi svojih sabranih djela.)

Ma, prije svih njih, ukoštac s kolarom kojeg šjor kurata i gropinavim pâsom s habita ikojeg fratra, Đuro Vilović bio je objavio više no zapaženi i još više provokativni roman – Majstor duša (1931.). Evo, taman je od toga okruglih 90 godina.

Nego, puno više od rešetanja klerikalističkim i čudorednim kritikama po novinama i časopisima tada – tijekom četvrtog desetljeća minuloga stoljeća, dok se busao s konkurentima na literarnom polju: Miroslavom Krležom i Milom Budakom – doživio je Vilović u vlastitoj muci recepcije kad je navalio na sebe dampere difamacija i šlepere prešućivanja po završetku Drugoga svjetskog rata.

Da, tome je kumovala njegova ideološka opredijeljenost, pošto je tijekom WWII. rata bio tijesno uz bok zlotvoru Draži Mihajloviću u njegovoj četničkoj izbi.

A, rođen je ovaj pisac u Brelima, 11. prosinca 1889., gimnaziju je završio u Splitu, dok je teologiju diplomirao u Zadru. Zaredio se za svećenika 1913. godine, nakon čega je dekretiran za župnika u zavičajnoj mu Lokvi Logoznici. (Baš taj ambijent vlastitog mu indigenata obilježit će i njegov roman Majstor duša.)

Ambiciozan i znatiželjan, Vidović doskora odlazi u Beč na dodatno školovanje iz filozofije. Onamo će proširiti vidike, kretati se u društvu različitih intelektualaca, te će se baviti i novinarstvom.

Pošto je dovršio studiranje u Beču, namješten je u Dekanovcu pokraj Čakovca kao kapelan. No, neće proći puno vremena i on će odbaciti dušobrižnički kolar, ter će raditi kao suplent u jednoj protestantskoj školi u Staroj Pazovi.

Novinarstvo ga obuzima sve više i Vilović postaje suradnikom brojnih listova iz Zagreba, Splita i Beograda, a bit će čak i urednikom zagrebačke "Večeri" i splitskog "Doma i svijeta". Disciplina žurnalizma pomoći će mu pri oštrenju pera i za književne izazove, pa će 1919. godine objaviti roman prvijenac – Esteta.

Skrenut će na se pozornost i postati jednim od najčitanijih pisaca svojega vremena. Nastanit će se na sjeveru Hrvatske što će mu se pokazati kao iznimno plodnim vrelom inspiracije, te će ispisati neke među najljepšim stranicama opisâ tog podneblja: romani Međimurje (1923.) i Tri sata (1935.), kao i knjiga novela Hrvatski sjever i jug (1930.).

Gusta lirska gesta i u prozi odaje pjesnika, koji je i bio debitirao deseteračkim spjevom Mihovio Pavlinović (1912.), što je ga je još u doba moderne bio objavio pod pseudonimom Đurić Guslar (tada je Vilović bio zadojen pravaštvom Ante Starčevića).

A svojevrsnom pjesništvu vratio se i mnogo kasnije, kad je skladatelju Krsti Odaku (također nerealiziranom svećeniku i ražalovanom franjevcu, koji je napustio red braće kad mu Crkva nije dopustila studij glazbe!), bio spjevao libreto za njegovu operu Dorica pleše (1934.). Tako su dva Dalmatinca (Odak je iz Siverića pokraj Drniša) stvorili narodnu operu prožetu folklornim citatima i glazbene i usmene tradicije iz međimursko-zagorskoga kraja.

U Međimurju će Vilović ostati sve do početka Drugoga svjetskog rata, kad će kao raspop i mason pobjeći pred ustašama u Split. Kako je on i ranije očijukao s ideologijom ORJUNA-e, sad će se posve radikalizirati i povezati s u Splitu aktivnim unitaristima Nikom Bartulovićem i Silvijem Alfirevićem. (Bartulović iz Staroga Grada na Hvaru također je bio sjemeništarac i potencijalni pop, opčinjen četničkim pokretom i aktivan u njemu: zatukli su ga partizani u jesen 1943. godine ili početkom 1945.(?), za vrijeme transporta iz zatvora u Zadru prema Topuskom.

Istu je sudbinu imao i indoktrinirani pjesnik Josip Sibe Miličić iz Brusja na Hvaru, također umoren i ostavljen bez nadnevka smrti, koji je 1943. godine bio bačen u Jadran pri navigaciji iz Barija prema Dalmaciji.)

Nakon rata, Vilović je uhićen i osuđen na višegodišnju zatvorsku kaznu. Po odsluženju robije, živio je povučeno u Bjelovaru gdje je i umro, 22. prosinca 1958.

Roman Majstor duša napisao je Đuro Vilović kao oštru kritiku Crkvi kojoj je nekad pripadao vlastitom posvećenom glavom. Jasna je i nakana da joj napakosti izvlačenjem "šporkih mudanata" pred vascijelu, najširu moguću javnost, budući da su njegova djela u vrijeme objavljivanja romana imala iznimnu čitanost.

Smjestio je on svoju radnju u najuži zavičaj, u fiktivno selo Vrelo, koje u naravi može biti njegovo rodno mjesto Brela, odnosno Lokva Rogoznica u kojoj je i bio na službi. Kako god, fabula je smještena na podlozi netrpeljivosti puka naspram župniku, pa biskup šalje don Lovru u selo koje ne podnosi svojega dojakošnjega duhovnog pastira.

Odličan je i kolokvij između dijecezanskog upravitelja s mitrom i njegovoga kancelira, u kojem zajednički traže rješenje za problem u dotičnoj župi, a taj deškorš kao da je bio izvrstan uvod u nenadmašan disput između don Jere i don Zane: četvrt vijeka kasnije što će ga u svojoj Gloriji (1955.) primijeniti Ranko Marinković.

Posluživši se tobože izmišljenim likom don Lovre, pisac Vilović ponovno oblači reverendu i neposrednim iskustvom (ne bez cinizma, što je i logično) šamara i razgolićuje sustav u kojem egzistiraju neprirodno okovani svećenici i redovnici s navučenim naočnjacima dogme i celibata.

Vilović već u prvom dijelu romana zagrijava čitatelja na ono što će kasnije uslijediti u podrugujsko-ironičnim opservacijama kontra svećeničke čednosti i crkvene organizacije općenito. Krenuo je Vilović ne bez sarkazma: Don Lovro je osjetio i na biskupu, kao i na njegovu sobaru, da on unosi u te mrtve, raspete dvore profanu buku, koja nije u skladu s mirom, starošću i bezbrojnim križevima.

Kad ga je biskup ugledao ovako puna, poganski lijepa, grješno samosvijesna, krepka, zdrava i neponizna, trgne se, zanjiše dugim križem na prsima o teškom zlatnom lancu, s kojeg se osu par svijetlo-zlatnih, ali anemičnih refleksa.

Oni se odmah izgubiše. Srknuše ih goli zidovi i zlatorezi pobožnih knjiga.

U ovoj životnoj priči (Lebensgeschichte) jednog popa, pisac, naravno, induktivno progovara i o modelu popovanja i o paradigmi crkvenovanja, izvlačeći pred lumin publike hipokriziju institucije kojoj je nekoć pripadao.

Da, ima u tim njegovim intencijama i vlastitog licemjerja i težnje za nekovrsnom osvetoljubivošću; ma, talentom vrsnog pisca uspio je u svojem umjetničkom naumu.

Don Lovre se tobože muči s ljubavlju prema svojoj Maji, onako kako je i don Miro u spomenutom Raosovom romanu čeznuo za svojom Vesnom, ali puno manje no što je to bilo sa župnikom u romanu Djeca Božja Petra Šegedina (1946.), gdje se pisac nije libio libida stvarnih ljudi iz njegovog Žrnova na Korčuli, navalivši na se bijes pučanstva i gotovo izgon iz zavičaja.

Don Lovre se u Vilovićevom djelu Majstor duša pokušava distancirati od ljubljene Maje koja ga neprestano progoni pismima, i, od koje je on i pobjegao iz matične župe, dragovoljno se predavši na slanje u ozloglašenu "parohiju", u boj s mještanima i vjernicima. Udi narod popu, i pop narodu… Zato je don Lovre mudro i bio rekao biskupu prije dekreta o premještaju: "Laka je borba s nezadovoljnim selom, lakša od borbe s nezadovoljnim sobom".

Naravno, roman Majstor duša – kako se implicitno dade shvatiti i iz samog naslova – alegorijski je prikaz manipulacije ljudima, lakovjernim seljanima i seljančicama koji olako i nekritički potpadaju pod (ne stečeni, već zadani!) autoritet nositeljâ svećeničke robe. Aktualno i danas? Je l' da, da da…?

Vilović je psihološki izvanredno okarakterizirao likove, davši filozofski slijepljene okvire cjelini ove zanimljive knjige. Jedino popi i don Lovrina Maja imaju stvarna imena, ali i majmun Didi; dočim, župljanke su svedene na "stado" ilitiga "blago", pa su im imena sljubljena ujedno.

Pogledajmo: U crkvi je bila Ivajana i druge žene. Ivajana je okretala mnoga čisla, a to je okretanje šumjelo, kao da se sasiplju kosturi. Usto je mljela Ivajana desnima bez zubi i jezikom bez vlage…

Ima pisac i objašnjenje za to: Don Lovro se sabirao: nova je stacija kao i prijašnje. Blagdan u ovom selu, kao i u drugima. Kataluca ovdje kao i drugdje vječne djevice. Ivajana, kao kor starica u svim selima…

Don Lovre, pak, oko malog prsta lijeve ruke upravljao je voljom i hotinjem ženâ, poput kakvog erotskog alkemičara, praktičnog jebaka Vilović i njemu daje apodiktičan opis: "Bio je mentalni, idealni ljubavnik stotina u jednoj jedinoj noći".

Neobična je piščeva odluka da svećenikov laički pratitelj i opslužitelj-domar za kućnog ljubimca ima – majmuna! Rječit je i taj literarni komentar… Čitam u "ulozi" primata Didija nekakvu zoomorfno- antropomorfnu pojavu, kojom autor metonimijski hoće ogaditi izričaj Crkve, odnosno kritizirati od nje prešućeni bijeg pojmova stada i ovaca u Bibliji iz metafore do u stvarnost…

Jerbo, čitav je roman – neka je sjajno napisan – otvorena propaganda antiklerikalizmu i destilirana kritika instituciji Crkve i njezinoj hijerarhiji.

image
Još jedan odličan Vilovićev roman - 'Picukare' (naziv za 'stare cure')

Stisnuvši nos, začepivši uši i zatvorivši oči pred poraznom – pa i gadljivom! – činjenicom da je Đuro Vilović prešao geografski put od Brela, preko Beča do Međimurja, a da je u mentalnom meandriranju uspio zaokružiti putanju od školovanoga prezbitera do ozloglašenoga četnika…

Ipak, sad već ovako higijenski začepljen i osiguran, moram konstatirati kako je posrijedi rasni pisac, oboružan krasnim pjesničkim slikama i osjećajem za lijepi detalj. Vješt je to deskriptor, koji u svojoj naraciji može se odati manipulaciji, stvorivši pritom vrsno umjetničko djelo bez razlike radi li se o stvarnom opisu situacije iz života, ili, o fikciji koju je osmislio zarad žarče i sočnije pripovjedačke uvjerljivosti.

Ponekad validni artistički komad neprolazne kakvoće valja čuvati od kvarne osobe njegovog tvorca.

Ovo je jedan takav slučaj. Vrhunsko literarno djelo pisca Đure Vilovića treba odijeliti, i očuvati, od vrhunskog zločinca i osuđenog četnika Đure Vilovića.

item - id = 1144979
related id = 0 -> 565660
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
02. prosinac 2021 21:04