Bez svakoga se može, naravno; ta, rečeno je – puna su groblja nezamjenjivih…
Ma, postoje ljudi koji baš fale, nedostaju, a Tonko Maroević svakako je jedan od njih. I, evo, jedanaestog dana kolovoza navršile su se dvije godine otkako je naglo puklo ono veliko srce Tonkovo, baš na njegovoj postelji u kamari obiteljske kuće, za pižolota, u njegovom ishodišnom Starom Gradu na Hvaru.
Kolikogod je Tonko Maroević sa svojim traduktološkim strastima bio kozmopolitski povezan s cijelim svijetom, a neizlječivom znatiželjom istodobno ubiciran i u prostor dokud razumljivošću svojih javljanja i mimo nacionalnih konfina dopiraše njegov materinji jezik; kolikogod mu je širina prevodilačkih afiniteta dodavala proteze što su činile protege od Slovenije i Italije preko Katalonije do Južne Ameri...