StoryEditorOCM
KnjiževnostLibrofilija

‘Drugo ime‘: roman o Bogu, alkoholu i mraku koji svijetli

Piše Ivica Ivanišević
13. ožujka 2024. - 14:06

Za početak, raščistimo s tehnikalijama. “Drugo ime” naslov je knjige u kojoj su objavljena prva dva dijela “Septologije”, trosveščanog romana u sedam nastavaka, koji ukupno ima 1250 stranica.

Za razliku od Cormaca McCarthyja kojega nerviraju zarezi, Jon Fosse nesklon je točkama, pa se ustvari “Drugo ime” niti ne zaključuje, iza posljednje otisnute riječi počinje bjelina koja će se protegnuti sve do sljedećega sveska (naravno, kad ga Munib Delalić prevede na hrvatski, a izdavačka kuća Ljevak objavi). K tome, pisac se ovako predstavio u jednom intervjuu: “Ne trebate čitati moje knjige zbog zapleta.” Ovih nekoliko informacija mogle bi uznemiriti znatiželjnike jer navješćuju veliku muku čitanja debeloga rukopisa bez radnje, čiji se autor potrudio dodatno zagorčati život svojoj publici, zar ne? Da, ali ne! To je, naime, istina, ali je ipak, u konačnici, laž, jer će svaki senzibilni čitatelj Fossea lako i pohlepno čitati.

Dvije mogućnosti

Glavni lik romana zove se Asle, udovac je i slikar, živi u malome mjestu Dylgja. Njegov društveni život vrlo je skroman. Održava kontakte samo sa svojim susjedom, ribarom Åsleikom, svojim galeristom koji živi u gradu Bjørgvinu, baš kao i još jedan Asle, također slikar. Ribar je ostarjeli neženja koji jedva spaja kraj s krajem, pa mu Asle povremeno kupuje namirnice, a svake godine daje mu po jednu svoju sliku koju ovaj potom poklanja sestri za rođendan.

Åsleik se teško nosi sa susjedovom velikodušnošću pa su njihovi odnosi stalno napeti i na rubu konflikta. Drugi Asle dvaput je razvedeni alkoholičar koji živi sam i predano radi na vlastitom ubijanju. I prvi Asle nekoć je pio, ali ga je pokojna supruga uspjela spasiti otkrivši mu katolicizam. Čitatelju će, međutim, vrlo brzo postati jasno kako “Drugo ime” nije libar o dva Aslea, nego o dvije mogućnosti jednoga jedinog, o dva životna scenarija koja su se mogla otvoriti pred jednom osobom.

image
Eirik Hagesaeter/Afp

Jon Fosse zna o čemu piše. I sam se veći dio života borio s alkoholizmom, a iako odgojen u obitelji kvekera i pijetista, u zreloj je dobi izabrao postati katolikom. Doduše, taj izbor nekima nije baš najbolje sjeo. U zanimljivom, ali nemilosrdno nepopustljivom članku u “Glasu Koncila” on se ovako komentira: “Da ne bi bilo zabune, na čovjeku nije da preispituje nečiju pripadnost vjeri, a još manje pripadnost Bogu. To je dinamika koja se odigrava između njega i Njega.

Pustolovina bez kraja

Ali očito je došlo vrijeme kada se treba preispitati, redefinirati što se misli kad netko kaže da je katolik. Ili je, možda, došlo vrijeme kada katolik treba preispitati i redefinirati samoga sebe.” Znamo li da Fosseov Asle izrijekom kaže da sebe vidi kao katolika, ali i kao komunista ili barem socijalista, bit će nam jasnije zašto se “Glas Koncila” našao uznemiren činjenicom što se slavni pisac tako deklarira.

image

Laureat Nobela za književnost iz 2023.
 

Claudio Bresciani/Afp

“Drugo ime” nije, međutim, libar samo o otkrivanju Boga i njegove milosti. Barem koliko je zaokupljen religioznošću, libar se bavi i alkoholizmom, slojevito i nijansirano, kloneći se općih mjesta i plakatnih pouka. No prije i poslije svega, ovo je roman o umjetnosti odnosno stvaranju, o “mraku koji svijetli” u čovjeku i pokušajima njegove materijalizacije na slikarskome platnu. Iako piše o slikaru, Fosse ustvari otkriva vlastiti spisateljski credo: “znam dobro što je dobra slika i što je loša slika, i znam dobro da mogu naslikati sliku koju samo ja mogu naslikati, jer imam svoju unutarnju sliku, koja je samo moja, i iz koje se pojavljuju takoreći sve ostale slike, ili koje se iz nje pokušavaju pojaviti, premda se tu jedinu i jedinu, tu unutarnju sliku, ne može naslikati, nju se ne može vidjeti, njoj se, slikajući, mogu samo približavati ili od nje udaljavati, i što se više toj unutarnjoj slici primičem, to bolje slikam, tada je više svijetla u slici, da, tako je to, to sam vidio i iskusio, i to iz dna duše znam, i tu svoju unutarnju sliku, o kojoj bih također želio nešto reći, da i drugi o tome znaju, oni koji bi je, u to sam uvjeren, rado objesili iznad svoga kauča, nju zapravo želim podijeliti s drugima, želim je pokazati, iako se ona, dakako, ne da naslikati, no možda se ipak dopušta pokazati?, barem malo?, i dokle god je to moguće, želim je pokazati, jer ona je istinita, u nju sam siguran, znam da je ona dobra, dobra je za mene i dobra je za druge”

Točke, već sam vas upozorio, nema, kao što nema ni kraja pustolovini potrage za najprimjerenijom formom u kojoj će se “mrak koji svijetli” ponuditi drugima. Odnosno, kraja ipak ima, ali za njegovo proglašenje nije nadležan umjetnik, nego Bog u kojega Fosse, ma što rekao “Glas Koncila”, iskreno vjeruje.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
21. studeni 2024 01:49