StoryEditor
KnjiževnostOTKRIVENI ZAVIČAJ

‘Divota prašine‘ Vjekoslava Kaleba je remek-djelo koje nam je upropastila ‘lektira‘

Piše Siniša Vuković
11. travnja 2021. - 07:50
Naslovnica jednog od izdanja 'Divote prašine' Vjekoslava KalebaPrivatni album

Danas, na 80. obljetnicu slinavog i balavog, bišavog i gubavog okota mrtvorođenčeta NDH, usve tri dana nedostaju do 25. godišnjice smrti važnog nam dalmatinskoga književnika Vjekoslava Kaleba, koji se kao pravedni ratnik s puškom u rukama borio protiv tog izdajničkog, državoidnog i malignoga kankara što je, šurujući s fašističko-nacističkim melanomom, rastakao tkivo hrvatskoga društva i prostora, hrvatskoga čeljadeta i njegove duhovne i političke prošlosti. Poglav(ić)nik Pavelić je, baratavajući izrodskim tramakavanjem, na gvanćeri bosoglavom Benitu Mussoliniju bio poslužio širi zavičaj Kalebove Dalmacije, što je, normalno, u mladom a zrelom muškarcu Vjekoslavu izazvalo refleks odlaska na front, regrutiravši se među partizanima u obranu vlastite domovine, uvlas jednako i prospodobivo, opet normalno, onoj istoj hrabrosti i junaštvu kojim su se dva naraštaja mlađi – sad već ne borci, nego branitelji – bili digli na oružje i pošli u oslobađanje vlastite patrije za trajanja Domovinskog rata.

Mi Dalmatinci, danas, kad i izgovorimo ime Vjekoslava Kaleba, nekako ga ili nesvjesno ili podsvjesno doživljavamo kao da je podrijetlom odnekud drugdje, kao da nam je tuđ: pripadajuć nekim udaljenijim zavičajima… Vezujući ga s jedne strane uza lektiru s kojom smo se školovali, kao i uza boračku temu iz Drugoga svjetskog rata s druge, nekako ga laktom kanda guramo postrance, podalje od nas, ni izbliza ma ni ne prispodabljajući sebi ili ne zamišljajući pak ni čak kako je rođen u osrčju Dalmacije, u šibenskom nazovi megalopolisu: u Tisnom na Murteru… Bilo je to 27. rujna 1905., a kao živi klasik potrajat će duboko u naše vrijeme, budući da će u Zagrebu preminuti nakon navršenog 90. rođendana (13. travnja 1996.).

SVI SMO ČITALI, ALI...

Vjekoslav Kaleb osnovnoškolsko obrazovanje pohađao je i završio u svojem (polu)otočnom rodnom mjestu, eda bi se za učitelja nastavio educirati u Zadru, Beogradu i Šibeniku, a diplomirao je 1934. godine na zagrebačkoj Višoj pedagoškoj školi. Kao meštar i prije toga učiteljevao je u nizu sela po Dalmatinskoj zagori, te u ishodišnom Tisnom i Šibeniku. Baš to njegovo vrlo široko iskustvo i upoznavanje s velikim brojem i naselja i ljudi, i mentaliteta i običaja, urodit će vrlo raznovrsnim temama što će dominirati u njegovoj prozi. Kao pisac pojavit će se razmjerno kasno, nakon što je već uvelike bio prešao 30. godinu života. Ali je to možda razlog da još u debitantskim svojim novelističkim knjigama pokaže neporecivu spisateljsku zrelost: Na kamenju (1940.) i Izvan stvari (1942.).

Kalebov prvi roman, Ponižene ulice (1951.), neće imati sreće ni kad se prerađen preobjavi jednu punoljetnost kasnije pod imenom Poniženi grad (1969.), ali će romanom Bijeli kamen (1955.) ipak potvrditi svoj nesvakidašnji pripovjedački talent iznjedren u njegovim kratkim prozama. No, istinsko remek-djelo bit će i ostat će njegov roman Divota prašine (1954.), koji smo nekoć, zacijelo, pročitali svi. Ali, mimo profesionalaca, teško da će se naći mnogotko tko je ovaj roman pročitao zrelim svojim očima…

Kao vjekovječnu lektiru čitali smo ovu knjigu mimo volje i sasvim pored zanimanja i htijenja, jerbo su nam je u školi nametali obligacijom participacije u učeničkom čitalaštvu. Tako je ovaj inače sjajan roman doživio letargičnu i hibernacijsku, sasvim medvjeđu uslugu: budući da smo ga čitali svi, znali bismo u kvizovima na pitanjima svih razina piscu nepogrešivo pridružiti točno ime najvažnijeg mu djela, kao i djelu na traženoj naslovnici bez razmišljanja očenaški i zdravomarijski automatski napisati ime njegova stvorca. Ma, knjiga Divota prašine, kad je štije čitalac ili čitateljica nakon sakramenta krizme ili vjenčanja, jedna je sasvim druga knjiga.

DVOJAC LIKOVA

Ovaj Kalebov roman, očito, bio je smjerokaz kojim je njegov susjed iz Skradina, književnik Nikola Pulić, bio komponirao svoj roman Procesija (1969.). Samo, za razliku od Pulićevih morbidnih i eksplicitnih naturalističkih horor-situacija, kod Kaleba taj stratum zamjenjuje neuobičajena humorna komponenta. Pisac bilo kroz opis, bilo kroz stvaranje atmosfere svaku malo poseže za nekakvom duhovitošću ili simpatičnom "bazom", uspomoć koje vješto održava čitateljevu koncentraciju i olakšava praćenje ove jednostavno i linearno postavljene fabule.

Kretanje je osnovna karakteristika i Pulićeva i Kalebova romana, gdje će u prvom slučaju glavni dvojac biti u koloni prema stratištu, a u ovom drugom u potrazi za izgubljenom brigadom. U oba djela taj glavni dvojac likova ostavljen je bez imena: u Procesiji će to biti Otečeni i Jaki, a u Divoti prašine to su Dječak i Goli. A pogotovo je ova literarizirajuća mističnost kretnje, zaodjevena u književne plahte i ubruse, s današnjeg vidikovca korespondentna s "kibernetičkom" pjesničkom knjigom Kornjača i drugi predjeli Danijela Dragojevića koja je, iako publicirana 1961. godine, nastajala i po časopisima se škropila taman u godinama kad je Kaleb pisao svoj kultni roman.

Vrsnoću svoje pripovjedačke darovitosti Kaleb zasniva na krajnjoj ekonomičnosti izraza, u kojoj događaj svodi na ono najnužnije za priču. Rečenice također lišava lančane kobasičastosti, mrvi ih i atomizira prema njihovim najnužnijim dijelovima, vodeći računa da ne izgube na imanentnoj im funkciji, ter ih svodeći počesto na uski balkon gipke eliptičnosti. Kako je štedimice gradio rečenice, pisac je unaprijed od svake suvišnosti iskovao i likove. Onaj Dječaka već je i fizički zadan i ogoljen svojom juvenilnošću, dok je Goli verbis expresiss sveden na puku doslovnost, gdje je njegova nagost tijela izložena tek naglosti pripovjedaštva, eda bi ga do kraja romana pisac mirno mogao i obući. Štavljeni kožuh jedino je što Goli ima na sebi, pa će mu Kaleb udariti portretni premaz karaktera imobiliziran u lapidarnim rečenicama nalik ovima: Goli odmah skoči na noge. Otmjeno se zakopča. Ispod ruba kaputa virnula mu je katkada kita.

LIČKE PRAŠUME

Svaki je prizor ovog romana pomno isplaniran i motivacijski promptno izveden. U razlomku ovoga djela kao zajednički nazivnik nameće se golost antičke skulpture, oblost bedara, točnost esencijalne mjere korespondentne s činom rođenja… Sve je podređeno pukoj prirodnosti, i, nekako se čini da je antologijski lik Golog u ovom lektirskom naslovu leptirske osjetljivosti u stvari prapočelo, ili pralik, individualnoj estetici što će je htjeti inaugurirati pa i pokušati proklamirati do kraja neshvaćen i neprihvaćen boem i, ipak, bonvivan – Tomislav Gotovac. Pored niza njegovih vrlo kreativnih incidenata po kojima ćemo ga pamtiti u slavnim bombaškim navalama s gelerima golotinje, istaknut će se endemični ostvaraj u kultnom, sakralno gledano svjetovnom, a svjetovno motreno posve sakralnom filmu Plastični Isus. Prije točno pola stoljeća bio je mjerna jedinica trendovskog filmološkog novog vala, a danas, pola stoljeća nakon toga – da je pravde i poštenja, ter kuraže prikazivanja i odvažnosti propitkivanja, mogao bi sloviti (opet) kao nekovrsni pionirski pothvat u nalijevanju fundamenata modernog pandana tim tendencijama pod formulom – najnovijeg vala…

Roman Divota prašine donosi uspjele opise ličke prašume. I Banije također (baš na izrazu Banija inzistira Kaleb, ne na Banovini!), kao i dalmatinskoga kamenjara u kojemu se bez muke snalaze samo poskoci i štipavci, lišajevi i ošćarica. Lektirska je obaveza ovu knjigu u pučkom svakodnevlju etiketirala okusom gorke čokolade ili one za kuhanje, budući da već među nama hodaju i djedovi i bake kojima je u školi bilo nametnuto moranje čitanja konkretnoga romana. No, čitanje na distancu, mimo one obligacije iz učionica i klupa, predstavlja čisti užitak, rekao bih čak i hedonizam; jerbo, ljupkost štiva i njegovih ambijenata, poruke o važnosti istinskog prijateljstva i povjerljivog drugarstva moraju moći upaliti lampice kolegijalnosti i međusobnog uvažavanja i potpomaganja, te poštovanja svakog oblika drugačijosti i različitosti. Na jedan će nam način Divota prašine predstavljati dobrost i radost sjećanja na djetinjstvo, dok će neki drugi modus donositi nam poput lučonoše svečera: svjetlost veduta u vitrajima ovoga decentnog slikara dalmatinskih kaleta i pijaca, gumna i vrtača, duša i ljudi…

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
11. travanj 2021 07:53