Alternativna povijest stari je žanr spekulativne fikcije, a njegov prvi praktičar bio je još Tit Livije (59. prije nove ere – 17.) koji se u djelu "Povijest Rima" ("Ab Urbe condita"), među ostalim, bavio i pitanjem što se moglo dogoditi da se Aleksandar Veliki, umjesto na osvajanje Istoka, usmjerio na osvajanje Zapada i Rimske Republike.
Meni su, primjerice, veoma draga dva romana oslonjena na pretpostavku da je Drugi svjetski rat zaključen pobjedom Sila osovine: "Domovina" Roberta Harrisa zbiva se u nacističkoj Njemačkoj 1964. godine, a "Čovjek u visokom dvorcu" Philipa K. Dicka 1962. u San Franciscu pod japanskom okupacijom.
Plombirana zemlja
Češka spisateljica Alena Mornštajnovâ (rođena 1963.) u svome romanu "Studeni" (na hrvatski ga je prevela Sanja Milićević Armada) razmatra, pak, mogućnost da je Baršunasta revolucija krvavo ugušena. Godina je 1989., zadnji su dani mjeseca koji Česi zovu listopadom (naš rujan njima je zâří, a listopad říjen), berlinski zid već je pao i diljem europskog istoka naveliko se slavi. Dok milijuni nazdravljaju slobodi koja im se čini nadohvat ruke, u Moskvi se razbuktava još jedna perestrojka.
Tvrdokorni komunisti pokušavaju – i uspijevaju! – prestrojiti se i sanirati štetu koju je prouzročio meki, popustljivi Gorbačov, iznova uspostavljaju vlast, prvo u Sovjetskom Savezu, pa onda i diljem zemalja istočnoga bloka. Sve partijske vrhuške zemalja Varšavskoga pakta spremno se odazivaju nalogu iz Moskve, izvode vojsku na ulice, suzbijaju prosvjede i hapse sve koji su u njima sudjelovali.
Među njima je i bračni par s dvoje male djece, Marie i Joska Hajný. Ona je potezom pera, bez makar i formalne mogućnosti da se brani, osuđena na dvadesetogodišnju robiju, a njemu se gubi svaki trag. Druga pripovjedna linija prati djevojčicu Magdalenu koja dospijeva u dom za djecu, strogu ustanovu zatvorenog tipa zamišljenu kao inkubator ideološki pravovjernih kadrova koji će jednoga dana zauzeti istaknute društvene položaje. Radnja koja započinje 1989. godine protegnut će se sve do 2019., prateći i preplićući sudbine neprijateljice režima i bitno mlađe miljenice poretka.
Paralelna povijest
Paralelna povijest koju je Mornštajnovâ izmaštala surova je i nemilosrdna. Komunistička rekonkvista nije izvedena s namjerom da se situacija u zemlji (naravno, i svim bratskim, savezničkim država) vrati na stanje iz, recimo, sredine osamdesetih, kada se činilo da nitko nikada neće biti kadar srušiti poredak. Umjesto povratka na staro normalno, dakle, na socijalizam koje je pretpostavljao ideološku neslobodu, ali ne i totalni nadzor nad svim sferama života u paketu sa surovom represijom, dogodila se doslovna restauracija staljinizma.
Stvar više nije u tome da se ljudi plaše govoriti, oni se plaše i misliti. Sva je vlast u rukama vojske koja je postala povlaštena kasta. Zemlja je doslovno plombirana, do nje ne dopiru vijesti iz vanjskoga svijeta, samo iz kruga država pokornih Moskvi. Stvari su otišle toliko daleko da se u školama više ne podučavaju nikakvi strani jezici, osim, dakako, ruskog.
Prevrat je bio tako silovit i temeljit da je prestravio građane. Povijesno iskustvo nije, pak, Česima ostavilo previše razloga za nadu. U dva navrata u dvadesetom stoljeću Zapad ih je ostavio na cjedilu i okrenuo glavu, prvi put popuštajući Hitleru u vrijeme sudetske krize, drugi put 1968. godine, nakon invazije snaga Varšavskoga pakta. Ako su nas dvaput u stoljeću iznevjerili, zašto ne bi i treći put, mozgaju Česi iz romana Alene Mornštajnove, i pokazat će se da su u pravu.
Željezni stisak
Njihov problem ostat će samo njihov. Proći će potom godine, pa i čitava desetljeća, a željezni stisak režima neće nimalo popustiti. Cijeli europski Istok nastavit će živjeti, u stvari životariti, u režimu koncentracijskog logora. Dobro, ne baš cijeli, jer je autorica Jugoslaviji namijenila sudbinu koja joj se i dogodila. I u njezinoj alternativnoj povijesti, baš kao i u onoj stvarnoj, iskušanoj, zemlju će raskoliti međunacionalni ratovi koje službena češko-ruska propaganda tumači kao izravnu posljedicu uplitanja zapadnih sila.
Iako hiperpolitizirana, knjiga Mornštajnove daleko je od plakatnog pamfleta kojim se mamuza mrtvi konj komunizma, kako bi netko mogao pomisliti. U fokusu ove priče dva su dojmljiva, u isti mah i snažna i ranjiva ženska lika, osuđena na igranje uloga koje su im drugi napisali. I kad pristaju na pokornost, i kad im se čini da ih je malodušnost savladala, u njima ne jenjava žudnja za slobodom koju nikad ne bismo smjeli uzimati zdravo za gotovo. Konačno, distopija koju žive junakinje ovoga romana u nekim je dijelovima svijeta itekako stvarna.