Kad je kompozitor Boris Papandopulo, koji je sredinom 30-ih godina prošloga vijeka živio u Splitu predvodeći zbor "Zvonimir" i pišući glazbene kritike za list "Novo doba", bio dovršio partituru svojega veličanstvenog oratorija "Muka Gospodina našega Isukrsta po Ivanu", svjestan delikatnosti stilske i mentalitetske posebnosti vlastitog djela nastaloga prema pučkom glagoljaškom pjevanju što ga je bio čuo u crkvi Svetoga Križa u Velom Varošu, u ereditad hrvatskoj glazbenoj izvedbenoj kulturi ostavio je testamentarnu gotovo pa naredbu po kojoj taj komad za muški zbor a capella ne smije izvoditi nijedan ansambl koji nije iz Splita ili, barem, iz Dalmacije.
Papandopulova je etiketa više nego razumljiva, gotovo prirodna, a koliko je bila opravdana i proročanska, moglo se čuti i v...