U državnim tetarima prorijedili su predstave i posjetitelje, a privatni igraju i po tri predstave dnevno, kao Ecija Ojdanić u ‘Teatru na kraju grada‘

Marni pregaoci u turizmu, estradnjaci i kafedžije, kamiondžije i "autobuseri"... duga je lista onih koji bi, da nije potpora iz EU-a i državne blagajne, završili na Zavodu za zapošljavanje. A kakva je sudbina privatnih kazališnih produkcija u doba korone? Spominje li ih itko i igdje?

Jer, budžetsko kazalište, ono koje posluje po planu i programu i ne ovisi o broju prodanih ulaznica, i mali, privatni, a najčešće i "putujući teatri" – dva su svijeta različita. U hrvatskim narodnim kazalištima, po uputama epidemiologa, glavnih redatelja naše morbidne stvarnosti, prorijedili su i predstave i broj posjetitelja koji ih prate, no nikome zbog toga neće biti manja plaća ni za lipu. Poduzetništvo u kulturi druga je pjesma. Pa opet – osnivači privatnih kazališta ne predaju se. I na kazališnim...