Odličnu, pametnu i duhovitu predstavu "Tako nam Bog pomogao" premijerno je u Teatrinu izvelo splitsko kazalište PlayDrama. Mladi zagrebački redatelj Hrvoje Korbar (koji ima i splitskih korijena) te troje njemu generacijski bliskih glumaca, Stipe Radoja, Donat Zeko i Stipe Jelaska, realizirali su ovu satiru prema motivima knjige "Summa Atheologiae" Borisa Dežulovića.
U prvom redu valja istaknuti vrsnu Korbarovu dramatizaciju. Iz golemog Dežulovićeva opusa posvećenog paradoksima vezanim uz crkvu u Hrvata odabrao je katkad samo motiv, katkad nekoliko rečenica ili one tekstove koji imaju dramski potencijal. Na temelju tog izbora konstruirao je vlastitu priču o nebeskoj obitelji koja je ujedno, kao njezina slika i prilika, karikirana patrijarhalna dalmatinska familija.
Bog tankih živaca
Nebesnici – Svevišnji, Gospa i Isus, uz asistenciju anđela Gabrijela, glasnika i osobe zadužene za odnose s javnošću, pretrpani su poslom i molbama koje stižu odozdo. Jedni bi državu, drugi dobitak na lotu. U početku dobrohotan prema Hrvatima, videći kako se ponašaju, Bog ima sve manje strpljenja, a i tako je tankih živaca. Svaka nova predsjednička zakletva u kojoj mu spominju ime uzalud, sve više ga razdražuje. U međuvremenu, Majka i Sin u tom prilično tiranskom i hijerarhijski jasno definiranom odnosu traže vlastiti prostor za djelovanje. Prisutan je i Duh Sveti, kako cjelina trojednog Boga ne bi bila manjkava – a ovaj najmističniji segment trojstva javlja se u obliku umjetne inteligencije.
U ozračju humora montipajtonovskog tipa, gdje se Bog sam sebi moli za strpljenje, provlače se mračne i bizarne teme naše životne svakodnevice, crkvenog ustroja i poimanja vjere – od nasilja u obitelji, položaja žene, nedodirljivosti crkvene institucije, zadrtosti i isključivosti, hodova za život i prikrivanja pedofilije, dernečenja prilikom krizmi i pričesti te obraćenika poput Darija Kordića.
Redatelj je oblikovao karaktere koje su glumci odlično iznijeli. Stipe Radoja kao Bog arhetipski je pater familias teške naravi. Zasjenjuje i dominira. Lupa šakom o stol. Precizno uočava slabosti i ruje po njima, dodaje sol na rane. Kasnije mu je žao, a može ga se obrlatiti kada pretjera ili je umoran. Vrlo dobro odgovara slici koju su zamislili ljudi.
Stipe Jelaska donio je na scenu svoga Gabrijela kao elastičnog i učinkovitog PR-ovca, ali igra i žensku ulogu Gospe; Madonu je prikazao kao popustljivu kućanicu mekanoga glasa i kretnji, krajnje nemaštovitu kada su u pitanju međugorske poruke, ali i ženu koja će ipak uteći sa zagušljivog neba.
Izvorni Krist smeta
Napokon, Donat Zeko, kristolik, raščupan i blag, Isus je kakvog bismo rado susreli. Ujedno je to i sin pod očevom čizmom i autoritetom koji će raširiti krila tek kada se makne od toksičnog utjecaja – ako ne bude za to kasno. U predstavi, još će jednom sići na zemlju. Za tu scenu koristio je redatelj reduciranog "Velikog inkvizitora" Dostojevskog, priču u sklopu "Braće Karamazovih", itekako aktualnu: crkva je odavno došla do vlasti i nametnula svoja pravila – izvorni Krist može joj samo smetati.
Suigra trojice glumaca (od kojih svaki tumači i neke manje uloge) prirodna je i sigurna. Predstava traje sat i četrdeset minuta bez pauze, a gledatelj ima osjećaj da je proteklo upola manje vremena i želio bi da još potraje.
Glazbu potpisuje Matko Botić (na nebu ima i malo rapa), a scenografiju i kostimografiju Katarina Perić. Vidi se da su sredstva bila skromna, ali postigla je dobar efekt s nekoliko simboličnih predmeta, poput zastarjele očeve fotelje, odnosno prijestolja na kojem samo On smije sjediti, ili banalnog stalka za cvijeće kakav se viđa u predvorjima crkvenih ustanova.
Sada je pitanje gdje će se ova odlična predstava dalje izvoditi. U Teatrinu na Prokurativama, gdje je premijera i održana, za sada je PlayDrama zakupila tri termina, a sami raspolažu neuvjetnom i hladnom scenom u Domu mladih. Želimo im da uspiju organizirati reprize i gostovanja. Možda bi koristilo pomoliti se.