Pomalo nam se primiče “ponovljena premijera” Gotovčeve opere “Mila Gojsalića”. Na programu je 2. svibnja i probe su ponovno počele. Nakon što je u ožujku premijerna izvedba prekinuta jer je pozlilo basu Ivici Čikešu, publika će u svibnju konačno moći odgledati i odslušati čitavo djelo.
O Mili Gojsalića, ulozi koju je odavno priželjkivala, stresu zbog prekida izvedbe i novim probama, ali i novom radnom mjestu razgovarali smo s opernom prvakinjom Terezijom Kusanović, koja tumači naslovnu ulogu.
Mezzosopranistica, inače, od lani više nije članica HNK Split, sada je zaposlena kao docentica na Umjetničkoj akademiji, ali u kazalištu će i dalje pjevati. Osobito u zadnje vrijeme nanizala je velik broj uloga u repertoarnim naslovima, a pred njom su i novi projekti.
Što se promijenilo u vašoj karijeri s odlaskom na novo radno mjesto?
- Ne mnogo toga. S akademijom surađujem honorarno punih 14 godina, i sada sam samo promijenila poslodavca. Ocijenila sam da je došao trenutak da se više posvetim pedagoškom radu i mladim pjevačima, profesorica Nelli Manuilenko otišla je u mirovinu i sve se poklopilo.
U Dalmaciji imamo sjajnih pjevačkih talenata koji možda i nisu dovoljno vidljivi i prepoznati u javnosti - i na tome radim - a treba im omogućiti i stjecanje iskustva preko studentskih razmjena, gostovanja na stranim pozornicama, kao i kontakt s uglednim glazbenicima koji će ih pratiti i podržati.
U radu nam, među ostalima, pomažu Fiorenza Cedolins, Ildikó Komlósi i José van Dam, a imamo lijepe rezultate. Moje studentice već pomalo preuzimaju uloge koje sam nekada pjevala, a Dora Jana Klarić i Rahela Ujević osvojile su važne međunarodne i državne nagrade. Osobno, i dalje mislim nastupati kada kazalište za to bude imalo potrebe.
Sada vas ponovno čeka premijera “Mile Gojsalića”. Pazite da se ne ureknete kao prošlog puta, kada ste najavili da vam “ništa neće ovi dan pokvarit”.
- Da, to sam objavila na Facebooku putujući na predstavu iz Omiša u Split. Bio je velik pljusak, a kod Tugara me uhvatila i krupa pa sam morala zaustaviti automobil. Ali, bila sam dobro raspoložena, spremna, veselila sam se premijeri. Prekid je bio velik šok. Prvi put sam to doživjela, a nadam se i zadnji. Naravno, zdravlje kolege Čikeša je bilo na prvom mjestu, morali smo stati.
Sve nijanse Mile
Što ste vi učinili kada je predstava prekinuta?
- Ostala sam sjediti u garderobi možda i čitav sat. Nama na pozornici skoči adrenalin i kada privedemo izvedbu kraju pomalo se spusti, a ovo je bila neprirodna situacija i nikako se nisam mogla smiriti. Došli su mi prijatelji, malo smo ćakulali ali stalno me pratio taj osjećaj nedovršenosti, neispunjenosti. Nimalo ugodno.
Poslije je bilo i zafrkancije oko toga kako sam ostala živa i riješila se Topan-paše i bez potpaljivanja baruta. Ali, sada će sve biti dobro, kolega se oporavio i probe normalno teku. Premda je izvedba bila spremna, pred novi nastup ponovno je treba uvježbati kako se ne bi “rasula”.
”Mila Gojsalića” nije se često izvodila, ali neke svoje prethodnice imali ste prilike i sami čuti. Što o tim ranijim izvedbama mislite i po čemu se vaša kreacija razlikuje?
- Marijana Radev pjevala je na praizvedbi kojom je dirigirao sam Jakov Gotovac - kažu da je imala prično taman, robustan glas i da je akcent stavljala na dramske momente. Ruža Pospiš Baldani bila je “damska” Mila, a Zlatomira Nikolova koja je pjevala u Tvrđavi Gripe nije - kao ni ostali - imala baš sreće s tim neakustičnim prostorom koji treba adaptirati ako se u njemu misli pjevati. Nastojala sam kreirati svoju Milu, mnogo sam čitala o tadašnjim povijesnim zbivanjima i okolnostima u kojima se živjelo.
Moj glas je malo “teži”, dramski mezzosopran, a dirigent Ivo Lipanović i redatelj Ozren Prohić to znaju pa su te karakteristike iskoristili za oblikovanje lika.
Mila je u početku mila i draga. Ali, ona je drukčija od seoskih djevojaka. Kći jedinica poljičkog kneza, koji je tretira gotovo kao sina, vodi je na sastanke Mlečana i Osmanlija, na vijeća i dogovore. Poljica su tada imala, kao republika, određenu slobodu i glas jer su bila bogata i plodna, a hrana je svakome trebala. Topan-paša je Milu opazio na jednom vijeću u Splitu. On u haremu ima mnogo lijepih žena, ali ovdje su ga privukli u prvom redu djevojčina osobnost i inteligencija.
Mila je odrješite, prkosne naravi. Ima hrabrosti, kada se svi povuku u brda, ostati sama - sama na svijetu. Jer, s jedne strane je neprijatelj, a s druge obitelj kojoj se više ne može vratiti. Ali, nije samo prestrašena, podatna žrtva. Ona se od oca naučila diplomaciji i zna što je manipulacija.
Dakle, što ćemo vidjeti i čuti u drugom dijelu za koji smo ostali uskraćeni?
- Drugi dio zbiva se u pašinom čadoru. Prema legendi Mila je bila silovana, a možda je bilo i drukčije, tko zna... neki u tom kraju drže je sveticom i junakinjom, a neki imaju lošije mišljenje. Prema libretu, a i redateljskoj zamisli, između nje i paše javlja se čak i određena sklonost. Možemo zamisliti da je paša veoma moćan i impresivan za razliku od njezina blagog i susretljivog zaručnika.
Narodni lajtmotivi
Mnogo je tu nijansi - Mila, sigurna u sebe, vjeruje da će ga diplomatski nagovoriti da joj ne pustoši domovinu, spremna je i podati mu se. I učinit će to. Ali, vojska traži svoje pravo na plijen, a znamo da su u tome popuštali i sultani pa kako neće paše. Kada vidi da je prevarena, pretvorit će se u furiju.
Glumački i pjevački mi je stoga uloga veoma zahtjevna, slojevita, treba i glasom i pokretom - ali bez velikih, patetičnih gesta - oživjeti karakter pun dvojbi, straha, ljutnje, odlučnosti.
U glazbi, mnogi motivi podsjećaju na “Era s onoga svijeta”. Na što još publici treba skrenuti pozornost?
- Postoji lajtmotiv koji stalno prati Milu, u kojem se osjećaju naši, narodni, i osmanski elementi. A uz to, valja napomenuti da je Gotovac skladao u narodnom stilu, ali nije želio citirati folklorne motive. U drugom dijelu također je upečatljiva mujezinova molitva koja daje naslutiti zlo. I kostimografija je slijedila tu ideju, nošnje su stilizirane a ako bolje pogledate i pašino ruho, da mu nije turbana i ukrasa, bilo bi to klasično Armanijevo odijelo.
Poznato je da ste često zagovarali izvedbu ove opere. Znamo da imate poljičke krvi, ali, zbog čega još?
- Da, po majci sam Poljičanka, baš kao i Čikeš, a po ocu Omišanka i osobno sam vezana uz to djelo, ali to nipošto nije jedini ni najvažniji razlog. Mi imamo malo domaćih opera - ali, ono što imamo je dobro - i šteta ih je ne izvoditi. A “Mila Gojsalića” je predivna opera. Uz to, radnja se zbiva blizu Splita - a pola splitskih prezimena su poljička, veze su neraskidive stoljećima.
Jeste li ikada ozbiljnije razmišljali o inozemnoj karijeri?
- Kada sam bila mlađa, često sam nastupala vani. U Genovi u Italiji pune tri godine, potom u Austriji, Slovačkoj, Južnoj Koreji... Osvojila sam i nagradu na natječaju Voci Verdiane, nagradu bečkog Univerziteta, i nagradu svoje kuće “Ante Marušić”.
Posebno mi je draga i nominacija za Nagradu hrvatskog glumišta za ulogu Urlice u “Krabuljnom plesu”... Imala sam ozbiljnih ponuda za odlazak, ali odvajanje od obitelji, koja mi je na prvom mjestu, nije dolazila u obzir.
Sada se pak mogu brojiti i neke godišnjice. Budući da sam veoma mlada počela pjevati u klapi - ispada da imam 37 godina umjetničkog rada, a u kazalištu sam od 2005. Svašta sam mislila proslaviti, ali me omela pandemija. Ništa zato. Slavit ću ja još!
