Otkako je uređen Trg Gaje Bulata ispred HNK-a Split i obnovljeno pročelje zgrade, pogled na splitski teatar znatno je ljepši.
I foaje, potpuno restauriran, pruža ugodnu sliku. Ali u čitavoj toj velikoj žutoj kući nužni su silni popravci. Kazalište je čisto, održavano i uredno poput starijeg stana o kojem se brine uredna kućanica. Međutim, dolazi vrijeme za temeljitu obnovu.
U takvoj povijesnoj zgradi ne mogu se obavljati ozbiljniji zahvati bez nadzora konzervatora. Ponešto se popravlja ili se kupuje novo, malo se srede sanitarni čvorovi, meštri krpaju dotrajale tapete i kardinal – crveni pliš po ložama. "Tašela" ima na svakom koraku.
Još od zadnje obnove kazališta, kad je zgrada nakon požara temeljito rekonstruirana i svečano otvorena 1980. godine, ostalo je po radionicama komada tkanine. Tko pažljivije pogleda, uočit će na zidnim tapetama u parteru mnoge zakrpe, pažljivo prilijepljene kako bi slijedile uzorak.
Zid u parteru u visini ljudskih leđa pohaban je – mnogi se tu desetljećima naslanjaju za vrijeme pauza ili kad je gledalište puno. Dotrajale su i sjedalice, a one u ložama, u kojima je spužvasti ispun istanjen, tvrde su i neudobne.
Moglo bi se reći da u svemu tome ima i nešto šarma: teatar nije muzej, živ je organizam i stari. Ali to ne znači da mu ne treba njege, pa i ozbiljnih rekonstrukcijskih zahvata – a intendant Srećko Šestan ima velikih planova.
– Radovi su već ranije otpočeli i idu u fazama. Prvo je obnovljen foaje nakon što se bio urušio dio stropa. U suradnji s konzervatorima i restauratorima, posao je završen u rujnu 2019. godine. S njima se o svemu savjetujemo jer se zgrada nalazi u zaštićenoj spomeničkoj cjelini. Potom smo sredili sanitarni čvor u prizemlju za teže pokretne gledatelje, ugradili smo lift i obnovili fasadu, a Grad je sredio trg.
Zgrada inače pripada Gradu, a mi smo korisnici. I tu je bilo posla oko papirologije jer ju je trebalo valjano uknjižiti, što je bio i preduvjet za veće radove i, napokon, za mogućnost traženja sredstava iz EU fondova.
Sada je u izradi projektna dokumentacija energetske učinkovitosti. Očekuje nas popravak i izmjena svih električnih i vodovodnih instalacija, postavljanje prozora s dvostrukim staklima... A sve moramo raditi u etapama. Zapravo, kad bismo htjeli sve odjednom, morali bismo kazalište zatvoriti na godinu dana. Ovako, slobodan termin za radove imamo jedino nakon Splitskog ljeta, kad svi odlazimo na kolektivni godišnji odmor – kaže intendant.
Ako se gledalište malo ofucalo – a to nekako prikrije i mnoštvo ljudi i svečani ugođaj – u prostorijama koje publika ne vidi, u uredima, krojačnicama, aranžirkama i hodnicima, stanje je lošije i očitije. Više od četrdeset godina star linoleum pohabao se, a teatar očito ima problema s vodovodnim cijevima – na mnogim su zidovima velike vlažne mrlje.
– To je prvo, i hitno – popravak vodovodno-kanalizacijske mreže i sanitarnih čvorova za publiku i zaposlenike.
A na sceni i u gledalištu zadovoljavamo uvjete protupožarne zaštite, ali u tu su nam svrhu potrebni i željezni zastor i prskalice. Pozornicu i njezin rotirajući dio također treba popravljati, a u gledalištu publici pružiti udobnost. Eto, ta sjedala u ložama "ubiju" kralježnicu ako opera traje tri sata. A ona u parteru su fiksirana. Kad za to dođe vrijeme, odlučit ćemo hoćemo li ih pretapecirati ili nabaviti nove. Koliko znam – a imam iskustva iz kazališta u Karlovcu – razlika u cijeni nije velika.
Tamo smo bili nabavili nove, s malo užim naslonima za ruke, pa je sjedalica par centimetara šira i udobnija – objašnjava Šestan.
Prošetali smo do krojačnice – tamo su krojačice nedavno dobile nova, anatomska sjedala, da im bude ugodnije raditi. To su važne sitnice, ali, cjenovno, ipak sitnice.
Koliko bi koštali svi nabrojeni, krupni popravci?
– Uređenje fasade čitave zgrade – jer "umiveno" joj je tek lice – pet milijuna kuna. Unutarnji radovi – deset milijuna. A treća, još daleka faza, izgradnja nove scene u kazališnom dvorištu koje se naslanja na Hajdukov Stari plac – 35 milijuna kuna. Tu se nalaze i radionice, stolarska, tapetarska i ostale, te skladište, a sve također vapi za obnovom.
Sve to Kazalište, razumljivo, ne može platiti. Mi smo gradska ustanova i nastojat ćemo sredstva namaknuti iz fondova, u suradnji s gradskim i županijskim razvojnim agencijama RaST i RERA – planira intendant.
Računa kako su u 19. stoljeću stari Splićani u kratkom roku, s ondašnjom tehnologijom, podigli sebi sjajnu kazališnu zgradu. Mi ćemo je valjda biti kadri sačuvati.