Splitsko će kazalište PlayDrama 29. studenoga premijerno izvesti svoju novu predstavu "Tako nam Bog pomogao", mladog redatelja Hrvoja Korbara, koja je nastala prema motivima knjige "Summa atheologiae" Borisa Dežulovića.
Premijera će biti održana u 20 sati u Gradskom kazalištu mladih Split, a sljedeće izvedbe u planu su 30. studenoga i 9. prosinca u istom kazalištu. U predstavi nastupaju glumci Stipe Radoja, Donat Zeko i Stipe Jelaska.
Kako najavljuju iz PlayDrame, opus tekstova koje je Boris Dežulović posvetio Crkvi u Hrvata, njezinim vjerovanjima i praznovjerjima, odnosu sa (makar načelno) sekularnom Republikom Hrvatskom i neokonzervativnim pokretima koji doživljavaju svoj uzlet povod su autorskom projektu redatelja Korbara.
Stipe Jelaska, Stipe Radoja i Donat Zeko pokušat će u ovoj predstavi odgovoriti na pitanja: Koja je tajna posebne veze između hrvatskog naroda i Svevišnjeg? Što je potrebno za ulazak u raj? Kakav je odnos Svemogućeg Oca i njegova Sina? I što će nam ovog Božića poručiti Blažena Djevica Marija? – te mnoga druga.
Oduševljenje kolumnama
Scenografiju i kostimografiju potpisuje Katarina Perić, glazbu Matko Botić i ansambl predstave, a oblikovanje svjetla Elvis Butković.
Redatelj Hrvoje Korbar (1995.) diplomirao je kazališnu i radijsku režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Režirao je na Dubrovačkim ljetnim igrama, u Kazalištu Kerempuh, Teatru &TD, Kazalištu Marina Držića, HNK-u u Varaždinu i Kazalištu Trešnja. Djeluje kao radijski autor u samostalnoj produkciji i kao vanjski suradnik Hrvatskog radija. Za svoj rad već je osvojio i nekoliko nagrada. O nastanku predstave "Tako nam Bog pomogao" kaže:
– U zimu 2020. godine, dok je COVID-19 tek putovao prema našim krajevima, čitao sam zbirku kolumni Borisa Dežulovića "Summa atheologiae". Dvije godine poslije dobio sam poziv da radim predstavu u PlayDrami. Dok sam se vozio prema sastanku na kojem sam htio reći da nemam neku konkretnu ideju, iz mene kao da je progovorio Duh Sveti (ili je to možda bio sam Nečastivi, puj, puj, puj) i sjetio sam se oduševljenja koje su u meni izazvale Dežulovićeve kolumne.
Dodaje kako Dežulović na više od petsto stranica tekstova koji su nastajali u razdoblju od preko petnaest godina secira cijeli niz fenomena vezanih prvenstveno uz vjeru u Hrvata – od raznih tradicionalnih vjerovanja (ili praznovjerja), preko gotovo neraskidivog pakta između sekularne Republike Hrvatske i Katoličke crkve i Svete Stolice kao njezina pravnog subjekta na zemlji, sve do neokonzervativnih pokreta koji preko različitih organizacija civilnog društva usko povezanih s Katoličkom crkvom rade na ukidanju različitih sloboda i prava, u čemu su ponekad i iznimno uspješni (npr. uspjeh referenduma o ustavnoj definiciji braka iz 2013. godine).
Otac, Sin i Majka
– Ovo je samo kratak pregled, a novosti ne manjka. Gotovo svakog tjedna u medijima može se pronaći neki novi slučaj koji otvara nove nedoumice u vezi s naravi poslanja tzv. Crkve u Hrvata. Tijekom rada na predstavi pročitao sam vijest da je jedan svećenik donio odluku da neće udijeliti sakrament pričesti dječaku s autizmom, jer on tobože ne može razumjeti to otajstvo. Kao da prosječan devetogodišnjak uistinu razumije kompleksna teološka tumačenja tog sakramenta, kao da tek rođena djeca razumiju zašto ih neki muškarac u haljini polijeva vodom. Kao da oba ta sakramenta nezanemarivom dijelu vjernika ne predstavljaju prije svega svečani, ceremonijalni čin, baš kao i predsjednička zakletva Ustavnom sudu Republike Hrvatske. Umjesto prihvaćanja, utjehe i pomoći, to dijete naišlo je na diskriminaciju unutar institucije čiji se osnivač prilično radikalno zalagao za jednakost među ljudima – kaže Korbar.
O tekstovima koji su mu poslužili kao temelj za predstavu, kaže:
– Mnogo je bijesa i ljutnje u tim tekstovima, mnogo je pitanja, ali i mnogo dobrog humora, pa čak i simpatije prema vjeri; toj, kako kaže Dežulović, najrazumljivijoj od svih čovjekovih slabosti. Ključ za čitanje njegovih tekstova pronašao sam u posljednjem radu u zbirci, svojevrsnoj (ne)vjerničkoj autobiografiji autora pod naslovom "Ja, Bog i moja baba Kata". Svatko od nas vjerojatno je imao nekog djeda ili baku, oca ili majku, kojima je bilo od iznimne važnosti da, baš kao i oni, budemo aktivni članovi Katoličke crkve, primimo sve sakramente, redovito pohađamo vjeronauk i sudjelujemo u drugim župnim aktivnostima. Moja (ne)vjernička autobiografija zvala bi se, recimo, "Ja, Bog i moj tata Branko", i mnogo je tu pomiješanih osjećaja. Vjerojatno je zbog toga protagonist ove predstave jedna obitelj – Otac, Sin i Majka, koji su daleko od idealizirane, mitološke slike svete obitelji.
Ograničavanje prava
Korbar navodi uz to da mu nije cilj ovom predstavom mijenjati nečija uvjerenja:
– Budući da sam još uvijek, makar formalno, član tog najstarijeg i najuspješnijeg poduzeća na svijetu (jer je inicijacijski sakrament krštenja, kažu stručnjaci, trajan i neizbrisiv biljeg Božje milosti), uzimam si pravo iskazati svoje nezadovoljstvo. U jednom od tekstova koji prate knjigu Dežulović kaže da nije ateistički misionar. Ako on to nije, ja sam sigurno još i manje. Nije mi cilj mijenjati ničija uvjerenja, uostalom, ne vjerujem da jedna kazališna predstava to može učiniti.
Osim toga, uvjerenje da trebamo pod svaku cijenu ispraviti ili promijeniti nečije mišljenje jedan je od znakova fanatizma. Upravo o fanatičnom i dogmatičnom vjerovanju govore mnogi Dežulovićevi tekstovi – naš i njegov neprijatelj nije ideja postojanja Boga, nego oni koji u njega fanatično vjeruju i zbog svojeg uvjerenja žele pojedinim društvenim skupinama (npr. onoj koja čini polovinu svjetske populacije – ženama) ograničiti određena prava. Mnoge su religije u tome rigidnije i fanatičnije od naše Crkve, ali njima se nismo bavili iz vrlo jednostavnog razloga – iako možda naš narod i potječe iz tih krajeva, mi trenutno ne živimo u Iranu – kaže Korbar i zaključuje kako će s ovom temom i nastaviti.
– Teško je i u jednoj predstavi obuhvatiti sve nedoumice i dvoumice vezane uz djelovanje tzv. Crkve u Hrvata. U jednom času trebalo je podvući crtu, pa i odbaciti neke motive ili duhovitosti koje su mi bile drage. Sigurno je da će me ova tema pratiti u nekom od sljedećih radova, možda u nekom drugom žanru, ili nekom drugom mediju.
Na kraju, Korbar je naglasio kako se posebno bio posvetio dramatizaciji, birajući kolumne koje imaju dramski potencijal.
– Rad s mladim splitskim glumcima bio je odlično iskustvo, oni su u predstavu unijeli i svoje ideje i energije. Predstava jest provokativna i satirična, ali pazio sam na to da im u svakom trenutku bude ugodno raditi na njoj – zaključuje redatelj.