U amfiteatru Doma mladih Split danas će se premijerno izvesti "Sunčani je kraj", autorski projekt redateljice Kristine Grubiše i dramaturginje Karle Leko, s početkom u 20 sati.
"Sunčani je kraj" predstava je koja radnju smješta u budućnost, u 2033. godinu, kada svijetu prijeti apokalipsa, a među ljudima vladaju iznimna napetost, tjeskoba i nesigurnost. Velika je nestašica hrane, voda je zagađena i zbog toga na ulicama izbiju nemiri. Dioklecijanova palača pretvorena je u "luxury resort" te je iz nje izbačeno lokalno stanovništvo. Na Poljudu nema utakmica zbog čega je navijačka skupina Torcida prisiljena pronaći novu društvenu ulogu, a od posljednje kinoprojekcije, izložbe i kazališne predstave prošle su godine. Troje mladih protagonista – Mihaela, Teodor i Noa – spletom okolnosti susreću se u amfiteatru Doma mladih, mjestu koje je već nekoliko godina zatvoreno...
O ovom zanimljivom kazališnom projektu razgovaramo s autoricama.
S ratnim događanjima u našoj blizini, apokaliptični scenarij predstave uklapa se u naše tjeskobe oko mogućih ishoda. U koje vrijeme ste pisali ovaj tekst, kako je nastao? Što vas je inspiriralo?
KARLA: Tekst je nastajao tijekom probi, kroz rad redateljice Kristine Grubiše i mene s glumcima. Inspirirala nas je upravo tjeskobna atmosfera vremena u kojem živimo. Kako smo se željeli baviti dalmatinskim podnebljem, radnja predstave smještena je u Split, a razlog za apokalipsu u našoj predstavi leži u činjenici da se Sunce gasi. To gašenje Sunca u Dalmaciji ima još jedan dodatan sloj s obzirom na to da se od Sunca, ali i za sunčane dane, ovdje naprosto živi. Vedrina naslova ocrtava samo (sunčano) podneblje, ali ujedno optimistično naslućuje da tračak sunčeve zrake, tj. optimizma, uvijek postoji.
KRISTINA: U autorskim projektima za stvaranje teksta pripremaju se različiti materijali koji funkcioniraju kao inspiracija za daljnji razvoj i slaganje; u ovom projektu to je bila drama Jean Paul Sartrea "Iza zatvorenih vrata", uz šaroliko stvaralaštvo Becketta i Ionesca. Oni su pouzdani stvaratelji apsurda, forme koje smo i mi težile izgraditi. Svakodnevno smo u doticaju sa sve više sadržaja koji se bavi različitim teorijama o smaku svijeta i konačnom kraju, a kad se uzme u obzir trenutni kontekst i stvari koje nam se događaju, nije teško u njih i povjerovati. Cilj je bio zabilježiti i potencirati tu jednu shizofreniju društvenih pojava u kojima se trenutno nalazimo.
Ovo je trenutak za promjene
Ima li nade? Je li sve "crno"? Je li vaš komad tragedija?
KARLA: Nade itekako ima i ona leži u želji za promjenom koja onda tjera na akciju. U predstavi "Sunčani je kraj" stavili smo naglasak na ideju o važnosti baš ovog trenutka koji sad živimo. Upravo je ovo trenutak u kojem trebamo krenuti s promjenama, a ne čekati neka bolja, povoljnija vremena. Ona neće doći sama od sebe, moramo ih stvoriti. To je jedna od glavnih misli teksta i predstave u cjelini.
Veliki naglasak u predstavi stavljamo na rad mladih te tematiziramo sam prostor izvedbe – Dom mladih koji je nedovoljno iskorišten i koji vapi za obnovom i financijskim ulaganjem. Dok se to ne dogodi, spas vidimo u inicijativi mladih ljudi koji maksimalno nastoje zadržati njegovu namjenu, a to je mjesto okupljanja svježih kreativnih ideja i njihove razmjene. Kazalište je u cjelini mjesto namijenjeno upravo tome, tako da kroz predstavu naglašavamo društvenu važnost kazališta koje na nezavisnoj sceni nastaje neovisno o infrastrukturi.
KRISTINA: Kao i uvijek, tragediji je najbliži "suputnik" – komedija. Rekla bih da je naše djelo upravo to, jedna tragikomedija s apsurdnim elementima i egzistencijalnim pitanjima. Humor prirodno proizlazi iz takvih situacija, jer zapravo sve što smo domislile skupa kroz rad s glumcima nije toliko daleko od naše trenutne realnosti. Nade ima, ali ona nije dovoljna.
Za mjesto radnje izabrali ste Dom mladih, spominjete Dioklecijanovu palaču i Torcidu, važne "identitetske" pojmove grada. Može li Split biti poželjno mjesto za život kreativcima poput vas?
KARLA: Rođena sam Splićanka. Tu sam odrasla, išla u osnovnu i srednju glazbenu školu "Josip Hatze", pohađala dramsku u GKM-u. Svaku slobodnu večer provodila sam gledajući predstave u HNK-u ili filmove u Zlatnim vratima, i to me oblikovalo. Volim ovaj grad i zbog toga mi je žao kada vidim da se život u centru gasi. Mislim da je u tom kontekstu kultura od presudne važnosti. Kultura je ta koja bi trebala vratiti građane Splita u centar grada tijekom cijele godine i na tome treba ustrajati. Smatram kako Split itekako ima potencijala da postane poželjno mjesto za život kreativaca i da treba ustrajati na tome. Trenutačna situacija je takva da se prevelik naglasak stavlja na turizam i kulturna ponuda koja se ne uklapa u onu turističku nije prioritet. Nadam se da će se to promijeniti. Trebamo razmišljati o kulturnom sadržaju koji je u prvom planu namijenjen lokalnoj publici i cjelogodišnjem životu grada.
Jedemo sami sebe
KRISTINA: Masovna kapitalizacija prirodnih dobara, preorijentiranost na, nažalost, često banalne turističke sadržaje i općenita tendencija u razmišljanju "kupi jeftino, prodaj skupo" vodi k polaganom urušavanju i ljudskih odnosa. U toj neprestanoj utrci za materijalnim dolazi do nekog čudnog ljudožderstva, "jedemo" sami sebe, a prirodni resursi polako, ali sigurno iščezavaju. Gradska središta postaju opskurni apartmani, a kulturnog sadržaja sve je manje. Dom mladih je prostor s užasno velikim potencijalnom – uz pravilnu brigu i ulaganje pružio bi kreativcima siguran prostor za stvaranje. To radi i sada, ali uvjeti su daleko od bajnih. Takva mjesta trebamo posebno paziti i čuvati, i nadam se da će šira javnost prepoznati njihovo značenje.
Dodirujete i neke važne društvene teme, poput sve prisutnijih "teoretičara zavjere", vjernika i navijača, ali i ljudi bez stana. Što se događa kad se zateknu u istoj situaciji, ali na istom mjestu?
KARLA: Naših troje protagonista – Mihaela, Teodor i Noa – na prvi su pogled potpuno različiti. Dolaze iz različitih sredina, imaju različite poglede na život i da se nisu zatekli u isto vrijeme na istom mjestu, sigurno se nikada ne bi međusobno družili. Ipak, ispod svih slojeva vjerskih, političkih i karakternih razlika, muče ih slični problemi. Svi imaju svoje strahove, nesigurnosti, sumnje, propuste i trenutke žaljenja za proteklim vremenom. Ono što ih spaja je gola egzistencija koja ne poznaje nikakvu vrstu pripadnosti mimo one ljudske. Upravo u takvim ekstremnim trenucima empatija se pokaže kao osnova za preživljavanje.
KRISTINA: Sudarom različitih energija i svjetonazora otvaraju se neka mjesta koja su naši protagonisti prethodno uspješno pažljivo skrivali. Tu ranjivu poziciju ipak svi skupa zajedno prevladavaju kroz empatiju za probleme drugih, iako na prvi pogled nemaju zajedničkih dodirnih točaka i tema. Nažalost, u sadašnjosti takvi momenti su rijetki, nedostaje dovoljno prostora za diskusiju i iskazivanje različitih stavova.
Na koji način ste surađivale, poznajete li se iz prijašnjih projekata? Što vas povezuje?
KARLA: Kristina i ja počele smo surađivati još na Akademiji. Prvi projekt bila je predstava u sklopu Muzičkog biennalea, a zatim smo zajedno radile performans "Meet Me at the Fashion Show" u Pogonu Jedinstvo. Prvi zajednički profesionalni projekt realizirale smo krajem prošle kazališne sezone u Teatru &TD s predstavom "Beštije", koja je na repertoaru i u ovoj sezoni. I "Beštije" i "Sunčani je kraj" autorski su projekti te smo im pristupili kroz istu metodu rada s glumcima. Mislim da nas povezuje to što volimo pedantan i organiziran rad te smo jako posvećene poslu. S druge strane, karakterno smo različite, što našem redateljsko-dramaturškom timu daje savršenu dozu balansa. Mislim kako se jako dobro nadopunjavamo. Uvažavamo međusobna mišljenja i svaki segment predstave radimo kao tim.
KRISTINA: S Karlom sam radila niz projekata tijekom studija, i drago mi je da smo dobile priliku suradnju nastaviti dalje i profesionalno. Na projektu "Beštije" imale smo sličan princip rada kao i sada na predstavi "Sunčani je kraj". Imala sam prvotni labavi tematski okvir i materijale kojima se želim baviti, a onda kroz razgovore i dogovor s Karlom sve smo to konkretizirale. U Karli vidim ne samo talentiranu dramaturginju, nego i iskrenu prijateljicu, zbog čega mi je s njom stvarno "gušt radit". Iako nas povezuju slična iskustva odrastanja, drukčijih smo energija pa se dobro nadopunjavamo.
Predstavite glumački tim; kakve bi osobine trebali imati likovi predstave?
KARLA: U predstavi glume mladi glumci – Laura Bošnjak, Filip Luka Gospić i Denis Tomić. Laura je diplomirala na ADU-u u Zagrebu, a Filip i Denis su na završnoj godini glume na UMAS-u. Svi su željni rada, jako su motivirani i predani. Kako je tekst nastajao kroz dugotrajne razgovore na probama, kroz zajedničko istraživanje i pažljivo skupljanje materijala pa tek onda kroz glumačke improvizacije, za Denisa i Filipa to je bio nov način rada. Do sada su uglavnom dobivali gotov tekst u ruke. Baš su mi na jednoj od posljednjih probi rekli kako su jako sretni što su imali priliku raditi na ovaj način. Od samog početka sudjelovali su u stvaranju likova koje danas igraju i mislim kako je to, iako ponekad težak i naporan rad, na kraju ipak užitak za svakog glumca.
KRISTINA: Velika je radost raditi s glumcima koji su jednako "nabrijani", motivirani za rad kao i ostatak autorskog tima. Glumci su sami definirali karakteristike svojih lica, a Karla i ja smo im potpomagale otvoriti neke daljnje moguće smjerove za razvoj. Rezultat su zanimljiva, životopisna lica koja su im bliska i koja mogu opravdati iz bilo koje pozicije.•