StoryEditor
KazališteŠibenski proizvod

‘Murlin Murlo‘ predstava je koja se možda neće voljeti, ali se o njoj mora razmišljati, čvrste režije i odličnih glumaca

31. listopada 2020. - 14:10
Ana Perković i Kristian Šupe kao sirovi i priprosti radnik i obiteljski nasilnikNikŠa Stipaničev/Cropix

I to se dogodilo. Koroni usprkos i unatoč. Hrvatsko narodno kazalište (HNK) u Šibeniku, u vremenima nesklonim teatru, skresanog proračuna i zaključanih, drugih, izvora financiranja, u kojem je zbog svekolikih epidemioloških mjera i gledalište znatno reducirano, moralo se u potpunosti osloniti na svoje vlastite snage.

Prvim ovosezonskim premijernim naslovom "Murlin Murlo", dramom suvremenog ruskog pisca Nikolaja Vladimiroviča Koljade, šibenski je HNK pokazao kako za to ima puno volje i dovoljno snage! Predstava je, naime, od režije i glume, preko kostima i scenografije do glazbe stopostotni šibenski "proizvod".

"Murlin Murlo" mračna je i mučna drama. Bez svjetla na kraju tunela. Naziv predstave, koji je ujedno nadimak jednog od ženskih likova, jasno asocira na slavnu Marilyn Monroe, a u ruskom jeziku predstavlja igru riječi vezanu uz mačje predenje, odnosno njušku, a u prenesenom značenju – rugobu. Taj značenjski sloj, međutim, očito zbog nemogućnosti prijevoda na hrvatski, i u šibenskoj predstavi ostao je malo visjeti u zraku.

ČEŽNJA ZA METROPOLOM

Radnja je smještena u ruskoj provinciji, malom gradu obavijenom smradom koksare, s jedne, i farmom kokoši, s druge strane. U sredini natopljenoj malograđanštinom koja u ruskoj tranziciji životari na ostacima propalog Sovjetskog Saveza, Koljadin tekst prati sudbinu četvero mladih ljudi koji se sa svim svojim obiteljskim dramama i ožiljcima, u novim, nimalo poticajnim društvenim okolnostima ne snalaze i stalno čeznu za boljim životom, koji je, naravno, negdje drugdje – u velikom gradu, metropoli. U koji, zbog lomova u svojim dušama i glavama, ne mogu otići sami, nego im taj spas, kako priželjkuju, može donijeti samo netko drugi.

image
Ana Perković, Franka Klarić i Šime Bubica

Koljada je, inače, puno poznatiji i češće izvođen u Srbiji. U Hrvatskoj je uprizoren tek njegov komad "Kokoš", u zadarskom HNK-u prije sedam godina, a "Murlin Murlo" u ITD-u prije čak 15 godina. Šibensku "Murlin", pak, režira glumica Oriana Kunčić, kojoj je to redateljski debi, odvažan i hrabar, jer trebalo se uhvatiti u koštac sa složenim i zahtjevnim tekstom koji, vidjelo se to i na premijeri, puno traži i od glumaca i od publike. Prije svega, uključenost, što u vrijeme prevladavajuće sklonosti da se od svega pogled lako svrne, i nije laka zadaća. Redateljska ruka Kunčić diskretna je, ali čvrsta, sklona nadasve glumcu, već i zbog vlastita glumačkog iskustva.

A prostor koji su dobili za kreaciju, šibenski su glumci objeručke zgrabili. Ana Perković suptilno i snažno u ulozi rastrojene Olge, fascinantna Franka Klarić kao njezina buntovna i gnjevna sestra Ina, Šime Bubica siguran kao Aleksej, koji se iz idealizmom zadojenog mladića, što dolazi iz velikog Lenjingrada raditi u tvornicu u mali Sipilovsk, pretvara u sebičnog i bezosjećajnog grubijana, te Kristian Šupe, novopridruženi član malog glumačkog ansambla šibenskog HNK, kao Mihail, sirovi i priprosti radnik, koji premda oženjen, štoviše obiteljski je nasilnik, ima Olgu kao ljubavnicu.

SVAKA SLIČNOST NAMJERNA

Od prvog prizora do kraja predstave publika svjedoči silnoj glumačkoj ekspresiji u kojoj se Klarić, Perković i Bubica ne štede i svatko, na svoj način, iz sebe izvlači svoj maksimum. Korak s njima nastojao je držati i Šupe, ali s obzirom na puno manje glumačkog iskustva, ponekad mu to i nije polazilo za rukom.

Posebnu dimenziju predstavi daje glazba Ante Stošića, glazbenika i profesora gitare, kojemu je ovo prva suradnja sa šibenskim kazalištem. Nježna i sanjiva, a istodobno dramatična, čak i apokaliptična Stošićeva glazba, uz mix-master još jednog šibenskog glazbenika Marka Ramljaka, uokvirila je i podcrtala svu težinu priče o čežnji i nemogućnosti ostvarenja boljeg života.

image
Ana Perković i Franka Klarić, sestre Olga i Ina, s bocom neobojenog pića
Niksa Stipanicev/Cropix

Sara Lovrić Caparin kao kostimografkinja još jednom je pokazala kako dobro "čita" likove i prepoznaje njihovu dramu, a scenograf Frane Celić scenu je radio kao svoj diplomski rad, natrpavši je, možda malo i previše, svakojakim predmetima, posuđem, namještajem i brojnim lončanicama cvijeća, u želji da u prostoru dočara bijedu i siromaštvo provincijske svakodnevice.

Oblikovatelj svjetla bio je Josip Bakula, a zvuka Pavle Karega, dok je vrlo upečatljiv plakat predstave izradio poznati šibenski grafički dizajner Ante Filipović Grčić.

"Murlin Murlo", zbog teme kojom se bavi, i mračne, okrutne, bezizlazne situacije u kojoj se nalaze njezini likovi, predstava je koja se možda neće voljeti, ali se o njoj mora razmišljati. Sličnost s vašim životima nije slučajna – namjerna je!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

10. studeni 2020 17:28