StoryEditor
KazališteOSVRT NA PREMIJERU

Ma koje antičke drame, uhvatile se one oblina i vagina, uložaka i pedikure: predstava ‘Sretna ne bila‘ ženama će donijeti olakšanje, a muškarci bi mogli nešto naučiti. Bilo bi vrijeme

Piše Jasmina Parić
29. listopada 2021. - 19:56

Ženski problemi. Ženska tijela. Žene ženama pričaju o ženskim nevoljama. Žene se žale na svoje muškarce a onda im otrče skuhati ručak da ne bi krepali od gladi - ove teme relativno često javljaju se na našim pozornicama, i takozvane "ženske predstave" gotovo su postale zaseban žanr. Obično su u pitanju komedije, kao lakše probavljivi zalogaji.

Nova predstava kazališta Playdrama "Sretna ne bila", premijerno izvedena u prohladnom amfiteatru Doma mladih, dotiče sve navedeno - i gotovo radosno, izazivački, odmiče se od šablona vezanih uz žensko pismo, predstavu i žensku duhovitost.

Ovaj autorski projekt zajednički potpisuju redateljica Helena Petković, dramaturginja Ivana Vuković i glumice Petra Kovačić Botić, Ana Uršula Najev i Ana Marija Veselčić.

Redateljica i dramaturginja velikog su uspjeha imale prije dvije godine s predstavom “Dijete našeg vremena”, u kojoj su, s trojicom mladih glumaca, urnebesno izrugale turističke stereotipe. Izvedbe je, nažalost, posve razrijedila pandemija.

Novi njihov projekt s glumicama nekoliko nijansi je tamniji, kako i priliči. Žena i njezino tijelo od davnih vremena tajna je i nepoznanica. Čudni sokovi kolaju tim tijelom i rezultiraju nepredvidljivim ponašanjem. Od antike, preko srednjeg vijeka pa sve do današnjih dana odjekuju upozorenja. One su sluzave i vodene, neizravne i nepouzdane, pune suza, čija je vrijednost upitna. Ako je patrijarhat udario na žene takav pečat, one su se dobro potrudile da ga uzdrže. I dandanas, nositeljica patrijarhata upravo je žena. I stoga je rijetko kada potpuno sretna.

Gdje je menga u klasici?

Predstava "Sretna ne bila" rastresite je strukture, temeljena na improvizacijama koje su se u kasnijem postupku rada uobličile u scene u kojima još uvijek ostaje dovoljno prostora za izmjene.

Najkompaktniji je prvi dio, u kome se odvija svojevrsna predstava u predstavi - tri prijateljice sjede u teatru i više blebeću negoli prate nekakvu predstavu, autorski projekt temeljen na antičkoj tragediji. Na sceni pred njima je Medeja koja je za Jazona izborila sve bitke, a ostavio ju je zbog ljepše i mlađe.

Ovaj dio obiluje sjajnim dosjetkama na račun teatra samog, ukusa i zahtjeva prosječnog gledatelja te pretenciozne a prazne simbolike na sceni - svega što se i inače može čuti u kazalištu i oko njega.

Gledateljicama je dosadno. One same, i njihove priče su važnije, ulaze u fokus. Dohvatile su se uložaka i menstruacije, umora, pedikure, tjelesnih manjkavosti, roditeljstva i prokletih kućanskih poslova, ljubavnica, matera i svekrva.

Sve je to već viđeno i čuveno, ali, osobitost teksta je u tome što su muškarci ostali negdje na margini. Dakako, postoje, utječu na ženske živote, ali ovdje se ne kuka mnogo o njihovim dlakama u lavandinu.

Ovdje se izravno, vrlo deskriptivno govori o mjesečnom krvarenju koje ima stotinu oblika i nosi sa sobom stotinu tegoba. Gdje je to krvarenje u klasičnoj dramskoj literaturi, što je s Čehovljevim trima sestrama, nije li i na njih utjecalo? U literaturi koju potpisuju muškarci nema krvavog traga na haljini.

Nadalje, primile su se koautorice Freuda i klitorisa, šale se na račun svojih oblina, svojih vagina, svojih poroda i ležerno prepliću te motive sa svetim pravilima prostiranja rublja i kuhanja domaće juhe.

Oda lijenosti

U ime muškaraca govore majke i svekrve, pa i ljubavnice.

Iz preobilja tema, koje tu i tamo uzrokuju malo kakofonije, valja izdvojiti odu lijenosti. Ne raditi ništa po čitav dan, izležavati se, divno je. I također je u našem društvu tabu tema.

Izvedba je žestoka i srčana, ne da oduška. Stoga u nekoliko navrata dolazi do blagih padova i zasićenja, ali, upravo zbog ostavljene mogućnosti improvizacije dat će se te manjkavosti korigirati u svakoj novoj izvedbi.

Tri talentirane i izazovima otvorene mlade glumice markirale su jasnije nekoliko karaktera, ali, spretno uskaču u više likova. Svaka je priložila i dio vlastite intime i osobnosti, a ujedno zaigrala na svoje najjače glumačke adute.

Petra Kovačić Botić osobito je izražajna u scenama pucanja i gubitka živaca, Ana Marija Veselčić oslikat će pomalo neproničnu ali i tvrdoglavu ženu, a liku Ane Uršule Najev svojstvena je otvorenost i izravnost.

Sve tri, međutim, ujedinjene su u potpuno neopterećenoj, veseloj i komičnoj autoironiji spram vlastitih tijela. Zbog toga su anulirale svaku vulgarnost, čak i kada čupkaju dlačice na međunožju.

Ženskoj publici mogla bi "Sretna ne bila" donijeti osjećaj olakšanja, sestrinstva, svijest o tome da nisu same u svojim problemima i dilemama. Muškarci bi mogli nešto novo naučiti, bilo bi vrijeme. Samo da nam se ne prestraše...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
27. lipanj 2022 08:45