Prije svakog važnijeg događaja mnogi će ljudi, katkad i nesvjesno, obaviti malen ritual: osamiti se na nekoliko minuta, pomoliti se, prekrižiti prste, "stisnuti palčeve".
Kad je tako u svakodnevnom životu, kako ne bi bilo u kazalištu, prije izvedbe, a osobito prije premijere, koja je itekako važan i svečan događaj?
Rijetki su umjetnici koji će bez opterećenja i priprema izići iz garderobe ravno na scenu – većina će još malo ponoviti tekst ili se upjevati, a mnogi imaju i malene, osobne rituale ili sretne predmete od kojih se ne odvajaju.
U kazalištima pak ima mnogo "općih" tradicija i praznovjerica – razlikuju se od zemlje do zemlje, neki od tih običaja navodno vuku korijene još iz drevne Grčke, neki su novijeg datuma, a neki pomalo izumiru.
Valjda svugdje u svijetu vrijedi pravilo da se nerado spominje Macbetha. Shakespeareova tragedija – osobito je to uvriježeno u Britaniji – u kazalištima se spominje kao "škotska drama", naslovni lik kao "škotski kralj", a njegova žena kao "lady M". Mnogi teatri nikada nisu postavili "Macbetha" zbog straha da će im donijeti nesreću. Od praizvedbe, kažu, ovu predstavu prate nevolje. Bilo je požara na pozornicama, smrtnih slučajeva, urušavanja scenografije, stradavali su i glumci i publika.
Skeptici vele da je u 400 godina izvođenja jednostavno moralo biti problema, kao i u drugim predstavama. Ali oni skloniji mistici tvrde da je Shakespeare za scenu s vješticama koristio originalni tekst crnomagijskog rituala, što je naljutilo "prave" vještice, koje su uklele dramu. Kako bilo – Macbetha se u kazalištima glasno ne spominje, osim u izvedbi.
Također, u kazalištima se nikada ne zviždi. To je stara sigurnosna mjera. U vrijeme kad nije bilo moderne tehnologije i struje, a scenografije su bile teške i raskošne te su se dizale i spuštale isključivo ručno, konopcima i koloturnicima, kao scenski radnici često su se zapošljavali bivši mornari. Oni su, kao i na brodu, komunicirali zvižducima, a pogrešan zvižduk mogao je značiti pad teške kulise na nekoga tko slučajno prolazi pozornicom.
I boje, nakit, cvijeće i perje imaju svoju simboliku – i preporuke za korištenje u teatru.
U nekim zemljama žuta je boja nesretna jer je u starim predstavama lik vraga obično bio odjeven u žuto. Ponegdje izbjegavaju zelenu, jer je Molière bio u zelenom kostimu u svome "Umišljenom bolesniku" u kojem je i sam nastupao – a nakon predstave je umro.
Ljubičasta je na najgorem glasu, neki teatri neće je dopustiti ni na plakatima. To je boja korizme, u kojoj se predstave nisu izvodile. Nadalje, pravilo je da se na sceni ne koriste pravi nakit i novac, kao ni prirodno cvijeće. Buket svježeg cvijeća rezerviran je za izvođače tek nakon spuštanja zastora. Paunovo perje mnogi kostimografi i scenografi izbjegavaju jer navodno nalikuje na urokljivo oko.
Nadalje, izvođačima i autorskom timu ne bi trebalo poželjeti sreću prije nastupa. Ovo je vrlo stara – i ne samo kazališna – praznovjerica čiji je cilj zavarati zle i zavidne duhove, koji baš nisu puno pametni pa će se potruditi da se želja okrene u svoju suprotnost. I danas je uobičajeno u svakodnevnom razgovoru, hvaleći i priželjkujući nešto, dodati "da se ne urekne", a u teatru pogotovo.
Francuzi i Talijani običavaju prije nastupa kazati "sranje", a oni s engleskoga govornog područja "break a leg"– odnosno, poželjet će umjetniku da slomi nogu. Ustaljena je i talijanska fraza "in bocca al lupo", što znači – u vučje ralje. Na tu, zapravo dobru želju odgovara se s "crepi", odnosno vuku se poručuje neka krepa. U posljednje vrijeme čak su neka društva za zaštitu životinja predlagala da se, umjesto odgovora kojim se naviješta vučja smrt, koristi "viva", ali običaji se teško mijenjaju.
Može se uz to opaziti da i ova tradicija lagano izumire, osobito na društvenim mrežama, gdje prijatelji izvođačima koji su najavili premijeru upućuju dobre želje.
Ako scenograf i redatelj drže da se na sceni baš moraju naći tri upaljene svijeće, moglo bi im se dogoditi da glumci poremete mizanscenu i stanu se muvati bez plana. Staro vjerovanje kaže: tko se nađe uz najkraću voštanicu, ili će umrijeti – ili će se vjenčati.
Pojava mačke u kazalištima različito se tumači. Svakako su ove životinje nekada bile vrlo korisne jer su lovile miševe pa su ih u teatrima i držali, ali – kažu, nije dobro ako mačka prošeta pozornicom za vrijeme izvedbe. Ako to učini prije podizanja zastora, dobar je znak, a osobito je sretno susresti mačku pred samom zgradom.
Glumac će navodno lako naučiti tekst ako ga noću drži pod jastukom. Potom, ustaljeno je vjerovanje da loša generalna proba predviđa odličnu premijeru, ali nikako ne smije biti pred praznim gledalištem. To je, zapravo, gotovo i nemoguće, čak i ako je proba zatvorenog tipa – uvijek se tu nađe nekoliko kazališnih zaposlenika i prijatelja i kolega samih izvođača.
Neki bizarni običaji gotovo su potpuno nestali. U nekim zemljama bio je, recimo, običaj na zadnjoj izvedbi darovati redatelju buket cvijeća ukraden s groblja, čime izvedba simbolično umire, a i jeftino je. Navodno bi izvođači trebali zakoračiti u kazalište lijevom, a gledatelji desnom nogom – ili obrnuto, kako gdje – ali na to više nitko i ne pomišlja.
Uglavnom, čini se da je na ovom popisu više stavki koje treba izbjegavati nego onih koje nose dobru sreću – dodajmo još da se ponegdje drži kako je loše iznijeti na pozornicu pletivo ili otvoreni kišobran te kako je pegula ako se glumcu ispara nit s kostima – u tom slučaju nikako se ne smije prerezati škarama jer će se predstava prekinuti, nego je kolega mora iščupati i namotati oko prsta.
Mnogim praznovjericama ne zna se podrijetlo – ili imaju više tumačenja – ali za jednu se zna, za "nesretnu" plavu boju, koja je također nepoželjna u teatarskom spektru.
Priču su davno ciljano proširili vlasnici i ravnatelji kazališta budući da je plavi pigment za tkanine bio među najskupljima.•