Premda se kod obitelji Prozorov u nekoliko godina odvije par događanja kakvih ima u većini obitelji - proslava, vjenčanja, novih namještenja pa i preljuba - njihova je kuća utonula u glib dosade, tjeskobe, egzistencijalnih pitanja i repetitivnih radnji.
Nešto bi trebalo pokrenuti. Raditi, dati otkaz, otputovati, voljeti. Ali, život sam sebi prepušten sklon je spačkama pa se dogodi i ono što se moglo i trebalo osujetiti, a gotovo nikad ono što nam treba.
Takav je život Čehovljevih triju sestara - i njihovog brata - koji tavore u geografskoj i duhovnoj provinciji. Toliko je nalik životu današnjeg umornog, besperspektivnog čovjeka da je suvišno i ponavljati kako Čehov jest svevremenski.
Osuvremenjeni Čehov
Neke nezgode i tragedije zbivaju se izvan scene jer se podigao poklopac s Pandorine kutije, a u salonu Prozovljevih ostaje varljiva nada. I ne napušta taj već pohabani dom.
Čehovljevim klasikom “Tri sestre” u režiji Nenni Delmestre i dramaturškoj obradi Elvisa Bošnjaka otpočela je nova sezona u splitskom HNK. Redateljica i dramaturg djelo su ponešto osuvremenili. Ne previše; te prilagodbe zadržat će se na ponekom detalju, rekvizitu iz naše današnjice poput mobitela, maskirnih uniformi i drugih osuvremenjenih kostima u izradi Danice Dedijer.
Također, nekoliko replika referira se na samog Čehova kojega su akteri čitali ili nisu, ali, ti dodaci nisu od ključnog značaja. Zapravo, dobro je pogođeno nekakvo neutralno vremensko razdoblje jer Čehov se uporno zbiva uvijek i svugdje.
Znameniti “čehovljanski ugođaj”, onaj magloviti spoj melankolije i beznađa, lirike, rezignacije, cinizma i iščekivanja također se dobro osjeća. Veoma mu doprinosi i sama scenografija i videa (Lina Vengoechea). Brezik, kuferi doneseni iz Moskve - ili spremni za put u Moskvu - magla i podosta praznog prostora rječiti su simboli.
Mekana ruka
Ali, pravo stanje u obitelji ocrtava spoj novog i starog. Tipične moderne, moguće i jeftine sjedalice i bezlični trosjedi na jednoj su strani, a na drugoj - pianino i sat iz obiteljskog nasljeđa, uspomena na bolje dane. Ćuti se tu ono otmjeno, obrazovano siromaštvo, naplavine prošlosti među kojima se blijedo rekonstruiraju nekadašnje ljepše i brojnije zabave. Potencira se veselje kojega nema u duši. Prošlost je duhovna hrana, budućnost također, a u sadašnjosti se gladuje.
Redateljski i dramaturški okvir vjeran je i Čehovu i njegovom stilu i ideju, premda je prilično razvučen. Tekst je mekanom rukom i pažljivo kraćen.
Ali, ispod površine, naizgled jasne i jednostavne, kod Čehova se zbiva prava bura. Svaki je lik mala psihološka studija. Svjesna toga, Nenni Delmestre često ih upravlja na proscenij, nudi im njihovih pet minuta da - privremeno - olakšaju dušu. Ovi, uglavnom ispovjedni dijelovi su i najuspjeliji.
Odnos među likovima je slabija točka - u ljubavničkima fali iskra strasti, manijački nasrtaj Saljonija na Irinu preglumljen je, a muževljev oprost nevjernoj ženi prilično drven. Prava emocija osjeća se među trima sestrama, velika nježnost izvire iz tog odnosa. Jedna kratka slika, poljubac u kosu starije mlađoj, dovoljna je da na trenutak dovede svemir u red.
Monika Vuco Carev kao Olga kreirala je svoj lik kao majčinski, mek i umoran; Katarina Romac kao Maša naglasila je crtu oštrine i duhovitosti dok solira, a ljubavnim odnosima - novim i starim - prepušta se pasivno, pa što bude.
Ana Marija Veselčić kao Irina odrasta kroz predstavu, ali ipak zadržava dječje odlike. Od ostalih većih uloga izdvojimo vrlo suverenog Elvisa Bošnjaka (Veršinjin). Ni on ne pruža puno otpora sudbini, ali, bez velike geste, zadržava vojničku smirenost pomoću filozofije.
Andrej, brat triju sestara, kojega tumači Goran Marković, od neupadljivog lika na početku raste u vlastitom rasulu u samoj završnici. Donat Zeko kao Tuzenbah vrlo je elastičan, dominira scenom i odiše mladošću - većina ostalih od kulučenja na dosadnim poslovima i uzaludnih očekivanja već je ostarjela.
Razgovjetna Natalija
Tu je i obavezni Čehovljev liječnik, a igra ga Trpimir Jurkić. Liječnik je u njegovim dramama u pravilu: ciničan, pametan, rezigniran i sam. I Jurkićev Čebutkin je takav, ali mnogo tamniji, mnogo pogaženiji životom.
Vrlo životan lik donijela je Sara Ivelić kao Natalija. Duhovito je kreirala Andrejevu ženu. Gotovo je karikatura ta neukusno odjevena žena koja se ne zna ponašati u građanskoj kući, ali zna kako je osvojiti pedalj po pedalj, sobu po sobu. Napomenimo i to da je ona jedan od jasnih, čujnih likova jer scenski govor u predstavi nije ujednačen.
U ulogama koje su manje ili su varijacije njihovih ranijih kreacija nastupili su Mijo Jurišić, Nikša Arčanin, Luka Čerjan, Zdravko Vukelić i Nenad Srdelić, a pridružili su im se i Viviana Bojić, Mirjana Ševo i Darijo Tvrdić.
U završnici, u rasapu pred sječu stabala oko kuće (kao i u “Višnjiku”) redateljica iščitava optimistično rješenje. Može se pretpostaviti da će neke od triju sestara zbilja otići u Moskvu. Zašto ne? Samo, i tamo je zemlja tvrda, a nebo nedostižno.