Žensku glumačku postavu čine: Katarina Bistrović Darvaš, Nataša Dorčić, Jadranka Đokić, Doris Šarić Kukuljica, Ksenija Marinković, Urša Raukar, Lucija Šerbedžija i Nina Violić, a dramaturšku obradu knjige Slavenke Drakulić potpisuje još jedna dama – Željka Udovičić.
Ovom predstavom Mustafić želi naglasiti cikličnost povijesnih događanja i kroz kolektivnu memoriju proputovati kroz događaje koji uvijek imaju istu sudbinski bolnu matricu, dok se na povijesnoj pozornici mijenjaju samo režimi i načini represije.
– Nakon pada ideologije komunizma i vremena bolne tranzicije otvaraju se mnoga pitanja o izgubljenim vrijednostima, moralnom sunovratu, suočavanju sa zabludama i iluzijama kojih više nema. Scenski smo ispitivali što su protekle epohe ostavile generacijama u naslijeđe, koja su nam sjećanja ostavila trag na osobnom i društvenom planu – kaže o predstavi redatelj Dino Mustafić.
– U esejima Slavenke Drakulić našli smo nadahnuće u scenskom potencijalu, jer autorica inzistira na detalju, slici ili figuri koja postaje osnova za refleksiju i pripovijedanje, ponekad u ironijskom diskursu, ponekad kao politička satira, kao povod za razmišljanje o onome kako živimo i što nam se u životu zapravo zbiva – kaže redatelj o svojoj “ženskoj predstavi”.
Prije svega, one se moraju same boriti za svoja prava. Rijetko koja politička partija nudi osmišljen plan za žene. A zatim, moraju paziti da ne izgube već stečena i naslijeđena prava, kao što je, na primjer, pravo na izbor rođenja djeteta. Treba znati da nas duga tradicija ženske borbe za jednakost, i pored civilizacijskih postignuća, uči da ženska prava nikada nisu izborena zauvijek – upozorava najprevođenija suvremena hrvatska književnica i, nije se zgorega podsjetiti, autorica knjige “Smrtni grijesi feminizma” i brojnih drugih.
– Na žalost, kod nas je sjećanje selektivno i filtrirano kroz društveno-politički odnos u kojem se povijesni događaji promatraju bez konteksta i korelacije s vremenom u kojem su se odigrali. Zbog toga se mi sjećamo i pričamo osobne priče o životu koje su osjetljive na manipulaciju i prisvajanja, tiču se živih ljudi, glumica na sceni, dok je povijesna priča uvijek slavna i bavi se onim što je prošlo. Scenski tekst se razvijao na probama kroz improvizacije, intervjue, osobne predmete, glazbu i boju epohe – dodaje Mustafić.
Scenograf predstave “Kako smo preživjele” je Dragutin Broz, skladatelj Mate Matišić, kostimografkinja Doris Kristić, a scenski pokret je oblikovala Irma Omerzo.
Triput preživjela
Predstava “Kako smo preživjele” nastala je prema esejima Slavenke Drakulić “Kako smo preživjeli komunizam”, “Kako smo preživjeli rat” i “Kako smo preživjeli postkomunizam”, koji se bave stvarnošću naših prostora nakon pada jedne ideologije i dolaska tranzicije. Osam glumica različite dobi, kroz osobna sjećanja iz vremena komunizma i postkomunizma, ispričalo je i vlastite priče koje su obilježile to razdoblje. Posebni dio predstave bavi se i ulaskom u Europsku uniju.Ovom predstavom Mustafić želi naglasiti cikličnost povijesnih događanja i kroz kolektivnu memoriju proputovati kroz događaje koji uvijek imaju istu sudbinski bolnu matricu, dok se na povijesnoj pozornici mijenjaju samo režimi i načini represije.
– Nakon pada ideologije komunizma i vremena bolne tranzicije otvaraju se mnoga pitanja o izgubljenim vrijednostima, moralnom sunovratu, suočavanju sa zabludama i iluzijama kojih više nema. Scenski smo ispitivali što su protekle epohe ostavile generacijama u naslijeđe, koja su nam sjećanja ostavila trag na osobnom i društvenom planu – kaže o predstavi redatelj Dino Mustafić.
– U esejima Slavenke Drakulić našli smo nadahnuće u scenskom potencijalu, jer autorica inzistira na detalju, slici ili figuri koja postaje osnova za refleksiju i pripovijedanje, ponekad u ironijskom diskursu, ponekad kao politička satira, kao povod za razmišljanje o onome kako živimo i što nam se u životu zapravo zbiva – kaže redatelj o svojoj “ženskoj predstavi”.
Selektivno sjećanje
– Svaku ženu koja je financijski nezavisna i donosi samostalne odluke smatram feministkinjom. U tom smislu je feminizam danas civilizacijsko dostignuće pa se zato više termin ni ne koristi – drži, pak, Slavenka Drakulić. – U liberalnom kapitalizmu prepreke nikako nisu nove. Razlika je u tome da su u vrijeme socijalizma žene bile emancipirane “odozgo”, država se pobrinula za to, i one same se nisu morale boriti za ravnopravnost, osim u svoja četiri zida! U novim uvjetima žene su se našle u situaciji “emancipacije poslije emancipacije”.Prije svega, one se moraju same boriti za svoja prava. Rijetko koja politička partija nudi osmišljen plan za žene. A zatim, moraju paziti da ne izgube već stečena i naslijeđena prava, kao što je, na primjer, pravo na izbor rođenja djeteta. Treba znati da nas duga tradicija ženske borbe za jednakost, i pored civilizacijskih postignuća, uči da ženska prava nikada nisu izborena zauvijek – upozorava najprevođenija suvremena hrvatska književnica i, nije se zgorega podsjetiti, autorica knjige “Smrtni grijesi feminizma” i brojnih drugih.
– Na žalost, kod nas je sjećanje selektivno i filtrirano kroz društveno-politički odnos u kojem se povijesni događaji promatraju bez konteksta i korelacije s vremenom u kojem su se odigrali. Zbog toga se mi sjećamo i pričamo osobne priče o životu koje su osjetljive na manipulaciju i prisvajanja, tiču se živih ljudi, glumica na sceni, dok je povijesna priča uvijek slavna i bavi se onim što je prošlo. Scenski tekst se razvijao na probama kroz improvizacije, intervjue, osobne predmete, glazbu i boju epohe – dodaje Mustafić.
Scenograf predstave “Kako smo preživjele” je Dragutin Broz, skladatelj Mate Matišić, kostimografkinja Doris Kristić, a scenski pokret je oblikovala Irma Omerzo.
