Mali film ceste koji će vas jednako uzbuditi i razočarati – tako mladi redatelj Igor Dropuljić opisuje svoj “Behemot“ koji je STFF uvrstio u blok kratkometražnih hrvatskih filmova. Rođen u Metkoviću 1984., Dropuljić je prošao kroz Umjetničku akademiju u Splitu, prije nego je otišao na zagrebačku ADU, a sada ga evo na STFF-u s filmom, na neki način krug zatvarajući krug.
- Uvijek se volim vratiti u Split, donekle ga smatram i svojim gradom, jer je obilježio važan period u mom životu i dosta utjecao na moj životni put. Napustio sam ga nakon završetka studija sa svojim filmom “Marko“ koji je bio moj završni rad na UMAS-u, a s kojim sam se vratio već sljedeće godine sudjelujući na FMFS-u. Zanimljivo je da je snimatelj tog filma Jure Cukar koji je snimio i ovaj s kojim sam sada tu. Jure je iz Splita, a moj prošli film s prve godine MA ADU-a “Prije podne“ je snimio Rino Barbir, također Splićanin. Uvijek postoji nekakva poveznica s tim gradom. Može se reći da je sudjelovanje na STFF-u jedno zatvaranje kruga, novog stvaralačkog kruga – rekao nam je Dropuljić.
Snimali ste film na lokacijama oko Zagreba, no unatoč zagrebačkim tablicama na automobilima, scenografija i atmosfera nekako vuče na Dalmaciju. Je li se to samo nama čini ili?
- Film smo snimali u Zagrebu i okolici isključivo zbog financijskih razloga, inače bi se dogodilo negdje dalje, vrlo vjerojatno u Dalmaciji, što mi je bila želja u fazi scenarija. Brzo sam shvatio da se to neće dogoditi i da moram uzeti ono što mi se nudi. Snimatelj Jure Cukar i ja smo mjesecima tražili odgovarajuće lokacije. I nije mi žao, dapače, postigli smo željenu atmosferu.
Poseban doprinos su dali glumci svojim različitim dijalektima, Trpimir Jurkić iz Splita, Vinko Kraljević sa svojim širokobriješkim naglaskom, Zvonko Zečević sa svojim slavonskim, Niko Pavlović koji je zadržao svoj govor iz Čapljine, Zagrepčanin Bobo Kolić, pa je teško odrediti gdje se odvija radnja. Jedino automobilske tablice to otkrivaju. Ali, na svemu tome sam inzistirao, jer tako doživljavam Zagreb. Cijela Hrvatska se tu slila, što studenti, što u potrazi za poslom. Na kraju krajeva, i ja dolazim iz Metkovića. Iz nužde, naravno. Baš svi putovi vode u Zagreb.
bog cijele prošlogodišnje situacije s HAVC-om bilo je upitno hoćemo li dobiti ikakve novce za film, a bez budžeta ovakav film se ne može snimiti. Izaći na otvorenu cestu s nekoliko automobila, bez policije koja će regulirati promet, ozbiljne opreme i bezbroj drugih dozvola. Nema šanse. I ovako sa skromnim studentskim budžetom se činilo gotovo nemoguće. Zato moram reći da film postoji prvenstveno zahvaljujući Peri Cukrovu, dovoljno ludom producentu koji je vjerovao u moju ideju i ustrajao do kraja.
Svakako, ovo je priča iz hrvatske svakodnevice, odnosno njezina postavka je takva, samo što nema puno ljudi poput vašeg glavnog lika (glumi ga Jurkić) koji se usudio barem pokušati zauzeti za sebe i pasivne druge…
- Nažalost, nema puno ljudi koji će se odvažiti za takav korak poput junaka iz filma, ali postoji dobar razlog za to. Naime, razuman čovjek se jednostavno ne usudi, jer zna što ga čeka. Nakon što je pogledala film, jedna prijateljica je zaključila kako se uvijek odnekud pojavi taj “čovjek u crnom“ (u filmu negativac kojeg igra Bobo Kolić). U našoj stvarnosti ga najčešće susrećemo u obliku birokratskog aparata, korak dalje već igraju puške i pištolji. Onda čovjek radije odustane. Ostane tu gdje je, u toj svojoj nevolji.
Dakle, sudeći po filmu, takvo što se ne isplati, pravda ostaje neistjerana i teško je boriti se protiv proždrljivog behemota?
- Junaka u filmu su ponijele emocije, ili možda instinkt za preživljavanjem, svejedno, neka gledatelj sam odluči, ali ono što ga je na kraju dočekalo je zapravo tek početak. On je zastao i razmislio. I dobro je prošao, da se razumijemo. Sada može na burzu, ali je živ. I treba biti sretan zbog toga, i zahvalan. Pojedinac može pokrenuti promjene, ali uvijek ćemo više postići zajedno. Potrebna su snažna sredstva za borbu protiv Behemota.
Unatoč tome što je priča u film usječena iz života, dramu nadograđujete elementima trilera i snimili ste možda i najtenzičniju vožnju automobilom u novijem hrvatskom filmu. Koliko vam je bilo važno kombinirati filmsko i životno?
- Oduvijek sam želio snimiti film ceste, mislim da je ovo dobar pokušaj. Žanrovskim elementima sam želio zamaskirati poruku filma. A i bitno je zabaviti gledatelja, pa neka se poslije zapita o tome što je vidio. Nadam se da i hoće. Dugo sam imao napisanu samo prvu scenu filma, ali nisam želio forsirati. Bio sam siguran da će se jednog dana dogoditi cijela priča. Ne znam otkud mi baš radnici ispred zatvorene tvornice, moguće iz novina ili TV vijesti, jer u mom slučaju ideja uvijek počinje iz fotografskog prizora, bilo stvarnog ili zamišljenog. Može se razviti u neki drugi medij, ne mora nužno biti film, ali socijalni moment mi je glavni pokretač. A filmsko i životno iskustvo idu jedno s drugim, smatram da drugačije ne funkcionira.
Kako je filmom zadovoljan vaš mentor Lukas Nola?
- Neki od profesora na ispitu su komentirali kako se priča mogla nastaviti. Upravo to mi je bila poanta. Da se vratim na jedno od prethodnih pitanja - potez junaka ovog filma je samo mali korak prema promjeni, na gledatelju je da se zapita što bi sam poduzeo u takvoj situaciji, tj. gdje bi mu bila granica, možda bi se zaustavio već na početku filma. Filmu je iz ispita dodijeljena petica (smijeh).
Gledaš film, vidiš Trpimira Jurkića
Jurkić je u svakom kadru filma. Koliko je to za njega bilo izazovno, a koliko za vas?
- Nadao sam se da će Trpimir pristati odigrati ulogu, što se na kraju ostvarilo i zbog čega sam neizmjerno sretan. Lako se uživio u svoju ulogu i bilo je zanimljivo promatrati kako nadograđuje svoj lik. Sitnim detaljima mu je dao jednu novu dimenziju. Promatrajući ga tokom snimanja sam već mogao vidjeti film, što me uvelike veselilo i olakšalo rad s ostatkom ekipe. Za obojicu je bio veliki izazov stvoriti protagonista koji će istovremeno pobuditi simpatije, a opet biti dovoljno distanciran da se pažnja publike preusmjeri na općenit problem kojim se film bavi. Film je zbog svoje tematike zahtijevao autentičnost, a Trpimir je svojom uvjerljivom izvedbom dao veliki doprinos kvaliteti filma.