U zadnje me vrijeme nešto nema, povuk'o se u sebe, od svih ljudi i svih tema i šema, nemam ni volje, a htio bih, care, i više i bolje... Uzgajam samo namjere...
Ovako je Edo Maajka, uz onu moćnu bas podlogu, repao na albumu "Put u plus", objavljenom prije četiri godine (uzgred rečeno, taj album sam Edo smatra svojim "najboljim materijalom"). Danas stvari stoje poprilično drukčije. Uostalom, u međuvremenu se itekako promijenio i čitav svijet, kako ne bi i Edina zvučna slika.
Neokrunjeni kralj repa čitave regije, pravim imenom Edin Osmić, vratio se vrlo dobrim, sedmim po redu studijskim albumom ("Moćno", Dallas Records), i makar mu tekstovi baš i ne pršte optimizmom i zafrkancijom (uostalom, nastao je u jednom dahu, tj. u samo desetak dana, u pandemijsko vrijeme kolektivne anksioznosti), naziv novog albuma doslovno sintetizira glavnu impresiju prvih preslušavanja. A ona stane u riječ – moćno!
Edo opet "ubija" beatovima koji vas nose i prije prvog stiha.
Istina, kao što je red i jednostavno stvar elementarne pristojnosti da novinari u poslovnom tisku ispod svojih tekstova o dionicama ili stanju na burzi naznače posjeduju li kakve dionice, i ja bih ovdje valjda trebao napomenuti da mi je oduvijek bio draži Edo reper, odnosno njegov hip-hop zvuk temeljen na moćnim beatovima, nego onaj dio karijere u kojem je preferirao bendovsku zvučnu sliku, odnosno funk rock i pripadajuće manirizme u kojima je, kao i TBF i mnogi ovdašnji reperi i hip-hoperi ponekad ipak otkrivao toplu vodu pop-rock abecede.
Masivni beat
Ovaj album povratak je "masivnim" beatovima Kooladea (Matka Šašeka), našeg ponajboljeg hip-hop/rap producenta, čime se Edo, moglo bi se reći, vratio na siguran teren, ali to ni slučajno ne znači da je ovaj album ziheraški ili da znači proračunato variranje već viđenog. Nipošto!
Uostalom, i izbor gostiju sugerira Edinu otvorenost prema promjenama zvuka i trendova na sceni: tu su već "notorni" Alejuandro Buendija, Dino Šaran, Sky Wikluh (Đorđe Miljenović), ali i Vojko V, Marko Louis, Buda, Tibor, Burky, Filip Tkalčić, MC N'toko i Rade Šerbedžija. Nijedno od tih gostovanja nije samo sebi svrha, puko "vraćanje dugova" ili "šlepanje" na ime gosta.
Edo se nakon dva desetljeća (halo, 20 godina!) na sceni ne boji izazova novih formi, pa tako koketira i s danas turbopopularnim trapom (u "Zlatnom kokeru" i naročito u pjesmi "Svaki čovjek", u kojoj vokalno gostuje Šaran, a produkcijski Slobodan Veljković Coby), ali tako da svima koji se njima bave iz pragmatično-proračunatih razloga – zadaje domaću zadaću.
Tako to biva kad vas očito vodi radoznalost i otvorenost, a ne puki nagon da se hvata priključak za trendovima (tko ne shvaća o čemu je riječ, neka pozornije uprati diskografske mijene bendova poput, primjerice, "Vatre").
Što se tiče stihova, netko će možda na prvu zaključiti i kako je "Edo ispričao sve svoje velike priče i hip-hop epove", ali to ne znači da više nema što reći. U bilo kojem smislu.
Manje vica
Možda s manje vica i zajebancije, s manje drčnosti, razigranosti i zaraznog šarma mladalačke naivnosti u oslikavanju društvenih tema i signifikantnih sudbina, Edo Maajka i danas jednako precizno detektira društvene teme koje tagiraju sve koji u ovom i ovakvom svijetu traže svoje mjesto pod suncem, ali je pritom oporiji, s očitim iskustvom vlastite "životne škole".
"Svaki čovjek ima svoje borbe, svoj put, svoje breme i torbe koje nosi;
Vrti se oko osi, ima putanje, 'ko sam ja da osuđujem, imam svoje sranje"...
"Moćno" ima i svoje adute za ljetne dane (sigurno ste čuli singl "I Like To Dance", s Vojkom V. i Budom iz benda Elvis Jackson, a za očekivati je da će se vrtjeti i "Dobar vajb"), a ako vremenom i ne zauzme mjesto najboljeg albuma u Edinoj diskografiji, sasvim sigurno će ostati nešto kao "pokazna vježba" iz "kolegija" dostojanstvenog opstajanja (da ne kažem baš - starenja) na hip-hop sceni, dokaz da povratak na "old school" principe nipošto ne mora zvučati i arhaično, prevladano. Uostalom, zar nismo proteklih mjeseci svi toliko prizivali "povratak na staro"...
"Moćno" nije album pun entuzijazma i životnog elana, ali nije ni manifest ogorčenosti, još manje beznađa. On je svojevrsna razglednica iz svijeta kojeg treba puno popravljati, što ne znači da treba i odustati od njega.
Ili kako bi to rekao Šerbedžija u završnoj "Moj put":
"Ne daj se, očaju, sine moj! (...) Ovdje plače tko god se okamenio nije. Ovdje i zvijeri plaču. I ne daj se, sine moj. Ne daj se, Balkane, Balkane moj".