Kompletna hrvatska glazbena javnost, s naglaskom na onu splitsku, nije se još ni bila oporavila od šokovite vijesti kako je u Ljubljani preminuo jedan od naših najvećih dirigenata, maestro Loris Voltolini, a onda je u istom datumu zabrecalo obznanjenje kako je u Zagrebu, premorena bolešću, umrla i primadona Cynthia Hansell-Bakić…
Neobičnost imena otkriva njezinu američku zavičajnu provenijenciju. Rođena je 7. lipnja 1949. u gradiću Arlington na teritoriju države Virginia, i, kako to najčešće biva s djecom iz manjih sredina, roditelji su htjeli da se njihova nasljednica bavi nekim konkretnijim zanimanjem. Ma, osjetivši zov glazbe, mlada je Cynthia nakon početnog obrazovanja u New Jerseyju kasnije školovanje nastavila na sveučilištu "The New England Conservatory of musik" u Bostonu. Mentor i vokalni pedagog bio joj je Lav Vrbanić iz Zagreba.
Tijekom studiranja bila je solisticom pjevačkog zbora samoga Konzervatorija (NEC-a), te je često nastupala s Bostonskom filharmonijom gdje je surađivala s mladim dirigentima koji će se kasnije prometnuti među najveća imena tog umijeća, poput Indijca Zubina Mehte ili Japanca Seiji Ozawe. Ambiciozna i svestrana, upisala je paralelno i tečaj jazz-baleta, što će joj omogućiti i nastupe u mjuziklima i prije formalnoga diplomiranja.
A nakon što je postala laureatkinjom solo-pjevanja, nastavila je usavršavanje na "Mozarteumu" u Salzburgu, također pod paskom profesora Vrbanića.
Razvivši iskreno prijateljstvo i međusobno poštovanje sa svojim profesorom Vrbanićem, on će ju dovesti i u Dubrovnik 1971. godine na godišnji omor. Iskoristit će priliku pa će je preporučiti ondašnjem direktoru Splitske opere, Dragutinu Savinu, kod kojega će usput obaviti i audiciju, te će odmah biti primljena na angažman u gradu pod Marjanom.
Usuprot brojnim medijskim napisima ovih dana, Cynthia Hansell-Bakić nije debitirala baš te 1971. godine kad je prvi put pohodila Hrvatsku, već je svoj prvi nastup na splitskoj opernoj pozornici imala 20. siječnja 1972. – u kostimu Leonore u Verdijevoj operi Il Trovatore, baš pod ravnanjem maestra Savina. I, bilo je to u dvorani Doma brodogradilišta "Split", gdje je splitski Teatar održavao svoje produkcije nakon što je na petak trinaesti u veljači 1970. godine u ognju bilo sažgano cijelo kazalište na Dobrome.
A prva prava premijera sopranistice Cynthije Hansell-Bakić bila je pri izvedbi opere L'Elisir d'amore Gaetana Donizettija, usve dan nakon svetkovine Svetoga Dujma: 8. svibnja 1972. Uslijedit će zatim Puccinijeva Madama Butterfly (1973.), koja će se prometnuti u jednu od trade mark njezinih životnih uloga. Poglavito će se ova rola urezati u njezin curriculum vitae kad će briljirati u HNK Split pod ravnanjem dičnoga dirigenta Vjekoslava Šuteja (1985.). No, velika generalna proba tom epohalnom uspjehu, koji se i dandanas vodi kao jedan od najblistavijih listića u almanahu svekolike povijesti Splitske opere, bila je premijera opere Tosca istoga skladatelja (1981.). Isti je bio i dirigent – Điđi Šutej!
Giacomo Puccini, moglo bi se reći, bio je njezin skladatelj; ali, i Cynthia nekovrsna njegova specijalistička interpretkinja. Onako kako je Milka Trnina bila nenadmašna na mundijalnoj razini, koja je i samoga Puccinija toliko bila oduševila na premijeri opere Tosca u londonskom Covent Gardenu u srpnju 1900. godine (tek pola godine nakon rimske siječanjske praizvedbe), da je njezinu sliku držao poviše vlastitog radnoga klavira u svojoj rezidenciji u Torre del Lagu (u što sam se i osobno bio uvjerio, kad sam sa skladateljevom unukom, Simonettom Puccini, imao čast razgledati sve dijelove tog maestrovog doma u Toscani), toliko je Cynthia Hansell-Bakić bila istinska "puccinistica" na našim prostorima i u našim teatrima.
Taman se snašavši u Splitu, u kojem će doskora postati njegovom nevjestom i praktički doživotnom stanovnicom, već se nedugo nakon Butterfly bila zatekla i u Puccinijevoj operi La Bohème, kojoj će se, u dekadskim rasporedima, vazda vraćati na splitskim životodajim daskama: 1975., 1984. i 1995.
Zaraženost pučinijanskom glazbom razvit će se kod ove umjetnice u ljubav naprama verizmu općenito, pa će u njezinom repertoaru neugasivo gorijeti šterike Ruggera Leoncavalla, čijem će se trijumfalnom uspjehu I Pagliacci vraćati dva puta, te operi Andrea Chénier Umberta Giordana, u kojoj je debitirala baš pri svečanom otvorenju obnovljene zgrade HNK Split nakon požara (1980.).
I mjesto Giuseppea Verdija imalo je posebnu nišu u karijeri Hansell-Bakićeve. Prvi susret s njim dogodio se, vidjesmo, baš u debiju, a ulogu Leonore (Il Trovatore) pjevat će i na splitskom Peristilu (1974.), pri obnovi godinu poslije i opet na premijeri 1978. godine. Prije no što će kao Mrs Alice Ford zaključiti svoju pjevačku karijeru u prvoj uopće produkciji Verdijeve opere Falstaff u Splitu (1997.), tri godine ranije otpjevat će i svoju zadnju Leonoru. Na Peristilu će biti važnom protagonisticom i u spektaklu Simon Boccanegra (1978.), kao i odlična Desdemona u Verdijevom Otellu (1985.). U zgradi kazališta zablistat će još i kao Amelia u operi Un Ballo in maschera (1983.), te, posebice, kao Elizabeta de Valois u predstavi Don Carlo (1989.).
Zanimljivo je kako je već nakon tek nešto malo više od pola desetljeća Cynthia nastupila i u operi hrvatskog autora. Bila je to uloga Đule u Eri s onoga svijeta Jakova Gotovca (1980.). Kasnije će još biti i važnom protagonisticom u praizvedbi opere Bakonja Silvija Bombardellija (1988.), a isti će joj kompozitor osobno skladati i posvetiti Tri čakavske miniature za sopran i klavir. No, mladu pjevačicu jako će obilježiti susret i suradnja sa skladateljem Borisom Papandopulom, s kojim će se također sprijateljiti. Pjevat će u njegovim kantatama Stojanka, majka Knežopoljka i Poema o Mostaru, kao i u oratorijima Osorski requiem i Osorski misterij, a vlastoručno će joj posvetiti i Dvije duhovne pjesme za sopran-solo i gudački kvartet.
Od ostalih opernih uloga što ih je u četvrt stoljeća dugoj splitskoj aktivi ostvarila Cynthia, istaknuti valja djela Williama Saroyana: Hello Out There!, Georgesa Bizeta: Carmen, Claudija Monteverdija: Orfeo i L'incoronazione di Poppea, Bedřicha Smetane: Prodana nevjesta, W. A. Mozarta: Don Giovanni, Johanna Straussa mlađeg: Die Fledermaus, P. I. Čajkovskog: Evgenij Onjegin, Charlesa Gounoda: Faust i Jacquesa Offenbacha: Les Contes d'Hoffmann.
Zadnji istinski operni nastup Cynthije Hansell-Bakić u Splitu, ne računajući slavljeničke koncerte, bio je 11. prosinca 2006., kad je uz glasovirsku pratnju Marija Čopora koncertno izvela (po prvi put u Splitu!) monooperu Francisa Poulenca La voix humaine (Ljudski glas). Sve ostalo njezino glazbeno bavljenje bila je zapažena pedagoška djelatnost na Umjetničkoj akademiji, gdje je u svojoj klasi odgojila niz naraštaja pjevača i pjevačica.
Razumljivo, u prigodničarskom osvrtu ove vrste nemoguće je notirati sve registre djelovanja jedne ovako razvedene umjetnice. Ipak, treba istaknuti njezinu neporecivu i rijetko viđenu strastvenost na pozornici, koja je bila utoliko uvjerljivija što je i sama Cynthija bila sjajna glumica.
Izvanrednim osjećajem za predodžbu i interpretaciju dramske situacije, ova je artistica nadograđivala urođene standarde glazbenih valera što su joj bili imanentni. I to je razlog zašto je uspijevala biti nenadmašnom tumačiteljicom upravo verističke literature, napose one gotovo orgazmičke kod Giacoma Puccinija.
E, i nije slučajno ni to što su i ona i maestro Loris Voltolini otišli u razmaku urâ manjem od jednoga dana: oboje su gorjeli svojom vatrom, oboje su bili predestinirani za strast verističkih podražaja, oboje su bili neraskidivo vezani uz Slovensko narodno gledališče u Ljubljani, oboje su zajedno ostvarili brojne antologijske predstave kojih se splitska publika i u časovima njihova preminuća itekako živo sjeća s tendencijom pamćenja zavazda.