Prije dvadesetak godina Zagrepčani su nama Splićanima mogli samo neutješno zavidjeti. Dok smo se mi gostili prvorazrednim jazz delicijama iz uvoza (Diana Krall, Trilok Gurtu, Michael Brecker, Marc Ribot...), oni su se morali zadovoljiti rijetkim i mršavim zalogajima, pretežno iz domaćeg uzgoja.
A onda nas je sustigla ona opominjuća prijetnja iz narodne predaje: Ničija nije gorjela do zore! Nad nama se nadvio mrak koji se, istina, povremeno zna raspršiti, pa do nas iznova uspije doprijeti poneki tračak svjetla, ali ni izbliza onako moćan i blještav kao što je bio potkraj devedesetih, kad je tri godine zaredom Split nudio ono što ni mnoge razvikane europske metropole nisu mogle ponuditi ljubiteljima jazza.
Kome smrklo, kome svanulo
Nakon što je nama smrknulo, Zagrepčanina je po...