StoryEditor
Glazbaslobodarski duhovi

Novi val bio je usmjeren protiv mentaliteta, ali to je bitka koju ne može dobiti nitko, piše Dušan Vesić u temeljnoj knjizi ‘Zamisli život...‘

Piše Sandro Pogutz
22. kolovoza 2020. - 08:00
Rana grupa Film s Jurom Stublićem i Branimirom Štulićemnaklada ljevak

Da ne kompliciramo – odmah na početku rekao bih da je knjiga Dušana Vesića (r. 1959.) "Zamisli život..." fundamentalni publicistički prikaz jugoslavenske novovalne scene od 1977. do 1982. godine (Ljevak, Zagreb, 2020.).

Ako vam samo jedna knjiga treba dočarati i objasniti to uzbudljivo kulturno vrenje s početka kraja Jugoslavije, puno šire od rubova rock pozornica, ova će najbolje poslužiti. Bilo je i ranije parcijalnih i, rjeđe, "sintetizirajućih" pristupa istoj temi i Vesić ih uredno navodi u "Izvorima i literaturi". Ipak, nitko se, koliko se uspijevam sjetiti ili provjeriti, kroz tu materiju nije kretao s tolikom lakoćom u prezentaciji kao ovaj publicist za kojeg ne bismo mogli reći da je tada stupao u prvim kritičarskim redovima, pa će i sam u Uvodnoj riječi napomenuti: "Zato vjerujem kako nije bilo nužno da posebno ističem svoje prisustvo, pogotovo što moja uloga u novom valu nije od presudnog značaja. Bio sam samo sretni promatrač."

Ali stvari ipak zna, napomenut će, "iz prve ruke" i to mu ne možemo poreći, naročito u beogradskom dijelu priče.

Drugačije od "sretnog djeteta" Igora Mirkovića (r. 1965.), dodao bih. Koji je scenu promatrao kao dio (zagrebačke) publike, odveć klinačkim očima, tek "škicajući" ekipu ispred "Zvečke", ali je svejedno svojem kasnijem "istraživanju" dao preosobnu notu. Za razliku od njegova već 16 godina starog "paket-aranžmana" s knjigom i dokumentarcem, Vesićeva monografija nije i neće polučiti veliki interes. Medijski odnosno marketinški okoliš se promijenio, tema se pomalo i ofucala, a beogradski autor k tome ne jaši na uvijek dobitnom valu nostalgije. No, dokumentaristički je suveren. Vješto se, kao kakvim vremeplovnim dronom, kreće od Ljubljane, preko Rijeke i Zagreba do Beograda, novovalnih jugoslavenskih metropola, a "preletjet" će i preko Maribora (zbog Lačnog Franca) te posve kratko svratiti do Splita i Sarajeva.

image
Lačni Franz sa Zoranom Predinom uvrstili su Maribor na kartu novog vala
 
naklada ljevak

Kroz svaku od pet prikazanih godina Vesić "leti" do ključnih mjesta, među najvažnijim akterima scene u najvažnijim trenucima. Doduše, prevelik će prostor dati novosadskoj Pekinškoj patki i beogradskim Pilotima, možda i zagrebačkoj Patroli, a jedna posve marginalna faktografska pogreška omakla mu se na splitskom terenu. Za koncert Azre na Pjaci napisat će da se dogodio na Prokurativama (prvi album benda promoviran je u popratnom programu uz Splitski festival!), a da pritom "Dino Dvornik stoji pored bine i uči". Na stranu to što Dino, zarana zadojen funkom, nije mogao puno naučiti od Štulića – čovjek sa stare fotografije, za kojeg su i neki Splićani na društvenim mrežama bili uvjereni da je pokojni Dvornik, zove se Srđan Pleško, a kao olakotna okolnost stoji njegova tadašnja očita sličnost s Dinom.

REŽIM NA IZDISAJU

Kad se Vesić pak upušta u kritičke prosudbe, ne morate se svaki put s njime složiti, pa se i meni, kao i Aleksandru Dragašu, čini da podcjenjuje važan prvi album riječkog "Parafa". S druge strane, usudit će se napisati kako je u Houra u "Heroju ulice", zbog nedostatka inspiracije, iskombinirao Springsteenove "The River" i "Point Blank" te "napravio novu pjesmu, možda bolju od originala".

No, stavimo li na stranu te manje bitne "reklamacije", valja priznati da Vesić kroz cijelu knjigu stvara atraktivni mozaik od marno sakupljenih anegdotalnih "kamenčića", otkrivajući pritom cjelovitu sliku vremena, širu od same novovalne scene, a upravo taj, sociološki prikaz konteksta, najviše u uvodu i zaključku, najveća je vrijednost knjige koja u srpskom izvorniku ima naslov "Bunt dece socijalizma", koji joj puno bolje odgovara od varijante za kojom je posegnuo zagrebački izdavač, a koja neopravdano na korice "izvlači" eskapističku komponentu.

No, autor ne mistificira niti mitologizira taj bunt, kao ni njegove dosege. Opisujući "političke i društvene prilike u Jugoslaviji u drugoj polovici sedamdesetih godina 20. stoljeća", konstatira kako se "lako moglo uočiti da je režim digao ruke od sebe samog", a sloboda koju su mladi bili "izborili" zapravo je bila kanalizirana kroz sustav.

image
Dušan Vesić (1959.) nije stupao u prvim redovima novoga vala i ne jaši na uvijek dobitnom valu nostalgije 
Srđan Vrančić/hanza media

Tako su klubovi u kojima su svirale perjanice punka i novog vala bili pod okriljem organizacija socijalističke omladine, pa su "budnički" koncerti ljubljanskih Pankrta u Zagrebu i Beogradu održani u SC-u, odnosno u SKC-u, a Savez socijalističke omladine bio je izdavač novina koje su bile "medijski pokrovitelji" te scene.

Pankrti će, istina, za svoj prvi album dobiti "porez na šund", ali kasnije i nagradu Sedam sekretara SKOJ-a. Vesić citira sociologa Gregu Tomca, suosnivača i tekstopisca Pankrta, koji sam priznaje: "Svirali smo rock muziku koja je imala izvjesne subverzivne konotacije – najviše zbog toga jer su na vlasti bili politički paranoici – i u tome smo uživali. Da bismo to mogli raditi, u svakidašnjem životu bili smo prisiljeni sa sistemom sklapati brojne dogovore i zbog toga nismo čak ni pretjerano patili." Kad to kaže dijete partizana i intelektualaca koje je u to doba (u svojim kasnim dvadesetima) pisalo najizravnije antikomunističke rock "parole", ne možete mu proturječiti.

'URBANI JUGOSLAVENI'

Vesić će dodati da novi val u SFRJ nije bio izraz bunta djece radničke klase (osim u slučaju Parafa), kao u Engleskoj, nego mladih iz gradskih obitelji srednje klase, koji k tome nisu ni "rušili" Jugoslaviju. Štoviše, većina aktera te scene od devedesetih bi godina naovamo bila, ili jest, proglašavana "jugonostalgičarima".

S punim pravom, ali njihova nostalgija ne izvire iz žarke ljubavi prema sustavu, nego upravo iz tih pet ključnih godina kada se nakratko činilo da će timbar društvu ubuduće dati takva "djeca socijalizma", a ne njihovi mentalitetni nacionalistički antipodi koji su preuzeli uzde za vrijeme rata i nastavili u istom "filmu" do danas.

Ono što upravo ovih dana pokušavaju Plenković i Milanović, Pupovac i "naš" Milošević, barjaktari novog vala radili su na svoj aktivistički način još u prvoj polovini devedesetih. Posve logično jer, napisat će Vesić, "bendovi novog vala nisu bili nacionalni bendovi, nego gradski bendovi. Govoriti o zasebnom srpskom ili hrvatskom novom valu bespredmetno je. Sudjelovanje u toj zajedničkoj kulturi tražilo je puno više od jednostavne nacionalne pripadnosti."

image
Srpski izvornik ima naslov 'Bunt dece socijalizma', koji knjizi puno bolje odgovara
 
naklada ljevak

U sjajno argumentiranom i napisanom Zaključku, dodat će, međutim, da je "društveno-politički značaj novog vala danas precijenjen" i ako je on uopće "bio usmjeren protiv nekoga ili nečega, bio je usmjeren protiv mentaliteta", a "to je pak bila bitka koju novi val nije mogao dobiti" jer nju "čini se, ne može dobiti nitko".

Sve što se događalo od raspada Jugoslavije do danas u politici i (popularnoj) kulturi daje mu za pravo. Znao je Kerum jako dobro što govori kada je kao "neprijatelja" detektirao "urbanog Jugoslavena".

No, "urbani Jugoslaveni", koji su se puno bolje razumjeli međusobno preko republičkih granica nego sa "seljačinama" unutar njih, doista nisu neka sila koja danas išta pokreće ili može pokrenuti. Gledano retrospektivno, ne možete se ne složiti s Vesićevom konstatacijom iz uvodnog dijela knjige: "Na kraju drugog desetljeća 21. stoljeća čini se da su slobode koje su vladale krajem sedamdesetih godina 20. stoljeća najviši stadij slobode koji su jugoslavenski narodi ikad imali. Ta sloboda onesposobila nas je i uspavala. Od tada svi smo samo gubili slobodu, dio po dio, isto onako kako smo je nekad osvajali."

Kao netko koga je rokerska i novinarska "novovalna" scena presudno definirala, profesionalno i šire kulturno, jako dobro razumijem što želi reći. "Zamisli život..." u ritmu novog vala? Ma, nemojte me zaj... To ovdje nikad nije bila dugoročna opcija. Ni na pozornici, ni na ulici, a najmanje u politici.

Dušan Vesić, plodan publicist i televizijski autor

Dušan Vesić vrlo je plodan autor, ne samo kao publicist koji je objavio tri knjige o Bijelom dugmetu – "Lopuže koje nisu uhvatili" (1985.), "Šta bi dao da si na mom mjestu" (2014.) i "Bijelo dugme – 40 godina" (sa Sinišom Škaricom, 2014.), kao i biografiju Margite Stefanović "Magi – kao da je bilo nekad" (2018.) i fotomonografiju "Branimir Džoni Štulić" (s Kamenkom Pajićem, 2019.).

Napravio je i osam dokumentarnih TV serija i filmova, među kojima i kultni serijal "Rockovnik", čijih se 40 epizoda može vidjeti na YouTubeu, te film "EKV – Kao da je bilo nekad".

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

13. listopad 2020 15:53