StoryEditor
KulturaGRAD NJEGUJE USPOMENE, A I POZNATI GLAZBENIK

Gibonni: Mene bi čuvala baba, a ona bi tila u Omiš gledat Ljubu, pa bi svi završili u Omišu

22. srpnja 2016. - 18:32
Ljubgib

"Da jel me otac vodio u Omiš?! Kako ne, ja sam još uvijek dijete sa sredine prošloga stoljeća, a u to vrime nije bilo babysitterica, nego su nas čuvale babe.

Kako je naša baba isto tila ić na festival, jer je u pitanju njen sin, onda smo išli svi. I baba i teta i mater i svi... Svi smo išli di je Ljubo iša" – emotivno će Zlatan Stipišić Gibonni, evocirajući uspomenu na oca Ljubu Stipišića Delmatu, vrijednoga čuvara dalmatinske glazbene baštine i jednoga od utemeljitelja Festivala dalmatinskih klapa u Omišu, koji ove godine slavi 50. obljetnicu.

Omiš će se i večeras u restoranu "Pod odrnom" prisjetiti maestra Delmate na promociji rada zaklade koja nosi njegovo časno ime, a na predstavljanju pod nazivom "Obrisi stvaralaštva i identiteta – Ljubo Stipišić Delmata" bit će prezentiran i Zbornik radova posvećen tom poznatom voditelju i osnivaču brojnih klapa, etnomuzikologu, skladatelju, aranžeru i dirigentu.

Svi njegovi najveći autorski i skladateljski uspjesi bili su vezani uz Omiš, a kako u gradu na ušću Cetine znaju čuvati uspomenu na one koji su ga zadužili, Zaklada s Delmatinim imenom tek je prethodnica galeriji u kojoj će biti izložene njegove brojne memorabilije.

Da je živ, duša bi mu bila na mistu

– Ljubo i Omiš, Omiš i Ljubo. To su dvije strašno vezane stvari, to je nešto će uvijek biti, vjerojatno kao i veza između Splitskog festivala i Zdenka Runjića. U pitanju su ljudi koji su ostavili dušu i svoje možda najbolje dane na tim festivalima.

Kako je Ljubi strašno bila važna ta njegova autorska pjesma, temeljena na baštini i autohtonom dalmatinskom pjevanju, velika je stvar što je festival u Omišu isto nastavio njegovati i što nije otišao u smjeru komercijalizacije klapa.

Da je Ljubo živ, duša bi mu bila na mistu. "Omiš" je ostao neosvojiva tvrđava, na prvom je mjestu kvaliteta izvođača, a ne njihova popularnost. Uistinu mi je veliko veselje što festival u Omišu čuva uspomenu na Ljubu – kaže Gibonni, radujući se inicijativi o svojevrsnoj muzejskoj adresi u Omišu na kojoj će biti izložena bogata glazbena ostavština njegova oca.

Mogu računati na našu memorabiliju

– Prije bi to bila mala galerija, ne muzej, jer je to preambiciozna riječ, koja bi bila uspomena na sve ono što je Ljubo napravio za Omiš. To je lijepo od Grada i njegovih građana. Ne bojim se da se to neće realizirati, ljudi iz direkcije festivala znaju da mogu računati na cijelu našu obiteljsku memorabiliju, od Ljubinih slika, notnih zapisa, rukopisa...

Mi smo, sa svoje strane, spremni ustupiti sve njegovo što smo uspjeli sačuvati, možemo se udružiti i zajedno realizirati galeriju. To uopće nije u pitanju – nema zadršku Gibonni. Bez obzira na to što je iza Delmate puno toga ostalo, njegov sin nije opterećen kvadraturom izložbenog prostora...

– Ne mogu govoriti u ime cijele obitelji, ali bio bih zadovoljan da je u pitanju i prostor od 25 kvadrata, ali da je kako treba biti. Stvarno tu ima svega, pa čak i fantastičnih pisama, jer se Ljubo dopisivao s drugim kolegama. Uvijek su mi ta njegova dopisivanja ostala nekako posebna.

Bili su jedan drugom pri ruci, a ne za vratom

Bez obzira na to što je to bila neka Ljubina intima, zanimljiva su neka njegova pisma koja je razmjenjivao s našim velikim skladateljem Borisom Papandopulom. Pa ti savjeti koje su jedan drugom davali, pogotovo Boris Ljubi kao mlađem kolegi. To su možda neke činjenice koje su stvar opće kulture i možda neki smjer svima nama koji se bavimo glazbom.

Dokazuju kako su ljudi nekada komunicirali kako bi jedan drugome bili pri ruci, a ne da se grizu za vrat. Malo je romantično, ali je baš zbog toga lipo, toplo i ljudski... – nostalgično će Gibonni.

Poznati splitski glazbenik nije siguran hoće li ovih dana i sam prema Omišu, premda je pozvan ("Na turneji sam sa svojim albumom, pa sam malo rastrgan i, od nekih deset manifestacija vezanih za staroga, uspijem stići na osam"), ali će ga sigurno pohoditi članovi njegove obitelji.

– Normalno da sve te situacije u kojima ljudi žele odati počast pokojnome maestru Delmati mi kao obitelj podržavamo. Koliko smo ga poznavali, a vjerojatno jesmo najbolje od svih, znamo da bi, ako bi njemu išta značilo da živi, onda to bio njegov rad i njegove pjesme.

Znamo da bi Ljubi bilo veselje svaka prigoda u kojoj se izvodi njegova pjesma, u kojoj je otpjeva neka klapa ili neki zbor ili je netko obradi na instrumentalan način, kao što je svojevremeno napravio Tedi Spalato. Bilo mu je iznimno važno da nešto ne ode u zaborav, da živi, a to je za jednoga glazbenika najviše što se može dogoditi – ističe Gibonni.

 

Klape su mi materinji jezik

Odrastanje pod Delmatinim skutima nije ni moglo ostaviti drugačiji trag na njegovu sinu doli klapski. Gibonni ga je uspješno inkorporirao u vlastiti pop-rock izričaj i klape uveo u mainstream.

– Kad si dite, onda si ka spužva. Da me otac odveja živit u Toronto, vjerojatno bi mi engleski bio materinji jezik. Kako me vodija na probe klapskog pivanja, onda mi je valjda to materinji – smije se Gibonni nižući slike situacija iz djetinjih dana koje je provodio s ocem.

– Sićan se da su se probe održavale u Vranjicu... Ma u Vranjicu i Solinu san proveja pola djetinjstva. On bi mene čuva, a ja san mora bit miran dok ne završi probu. Smišno je sad kad se toga sitin, ali veseli... Ka da vrtin crno-bijele slike iz "Maloga mista" – veli Gibonni.

 

 

item - id = 320617
related id = 0 -> 1133616
related id = 1 -> 1065531
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
22. listopad 2021 00:54