Šansa da pjesma "Passenger" Iggyja Popa slučajno svira u prvim minutama "Zviždača" ("La Gomera"/"The Whistlers") prilično je mala. "Passenger" se interpretira kao "utjelovljenje nomadskog duha punk izopćenika". Istureni rumunjski redatelj Corneliu Porumboiu ("Blago", "Beskonačni nogomet"), autor ponajboljih filmova "novog vala" ("12:08 Istočno od Bukurešta", "Policijski, pridjev"), prepoznao se u kovanici "punk izopćenik" i preuzeo tu ulogu u konteksu domaće kinematografije.
Ne sjećamo se da smo u "novovalnom" rumunjskom filmu ikad čuli neki izraziti strani glazbeni hit, a ni vidjeli nešto poput "Zviždača", premijerno prikazanih u konkurenciji Cannesa, a upravo pristiglih u "online" vidoteke. Rumunjska kinematografija samo se ovlaš znala doticati žanrovskog filma (npr. "Psi" Bogdana Mirice).
Rijetko je, nadalje, napuštala granice domovine i bila tematski gotovo isključivo "lokalna" (dramski ili satirički pogled na korupciju, tranziciju, birokraciju nakon Čaušeskuove vladavine), premda se pozicionirala festivalski "globalno" (Cannes, Venecija, Berlin...).
Porumboiu je subvertirao sve tri "norme" rumunjskog "novog vala" jer, da citiramo naslov jednog tamošnjeg filma, "ako mi se fućka – fućkam".
"The Whistlers" je najžanrovskiji rumunjski film koji se dobrim dijelom odvija izvan Rumunjske, na Kanarskim otocima, te razmišlja globalno, pa tek onda lokalno. Samo u uvodnim scenama ovog crnohumornog "noir" krimi-trilera, dok kamera Tudora Mircee ("Fotbal Infinit") snima panoramu Kanarskih otoka, ima više sunca i eksterijera nego u svim Porumboiuovim filmovima zajedno, ako ne i rumunjskim, s dominantnim sivilom i socijalističkim interijerima.
"Zviždači" su u isti mah i punk i (Iggy) pop film koji može komunicirati i s širom publikom, a opet dosljedni minimalizmu rumunjske kinematografije i Porumboiuove filmografije, samo što redatelj sada namješta pokeraško lice za igru s žanrom, ne birokracijom.
Da crnohumorni krimić braće Coen, možda i Tarantina, priča rumunjski, izgledao bi potencijalno kao autoreferencijalni "The Whistlers". Filmofili će pohvatati referencije, one interne (rumunjska kinematografija/Porumboiouov opus) i vanjske (američki/svjetski žanrovski filmovi), ako već neće svaki djelić kriminalističkog "puzzlea" s flešbekovima, trgovinom drogom, likovima koji igraju za dvije strane i trostrukim preokretima/prevarama.
Dosta je reći da glavnu ulogu tumači Vlad Ivanov, najprepoznatljivije muško lice rumunjske kinematografije. Ivanov je korumpirani policajac Cristi koji bi lako mogao biti njegov lik iz "Politist, adjectiv", ali pod drugim imenom. Cristi se upušta u posao s mafijašima i dolazi na La Gomeru, "biser" Kanarskih otoka, kako bi tu naučio jezik – zviždanja.
"Jezik zviždanja je kod poput Morseovog, ako policija čuje, mislit će da se glasaju ptice", podučavaju Cristija u scenama "porumboiuovskog" apsurdističkog humora koje svode čitav film kao parodiju žanra. Lokalni mafijaš Kiko (Antonio Buil) uči ga da mora staviti prst u usta u obliku pištolja kojim će odstraniti vlastito uho, sve kako bi proizveo određeni zvuk drevnog zviždačkog jezika Silbo, nalik ptičjem pjevu, kojim su lokalci komunicirali na daljinu preko otočkih polja i vrleti, a policija mu ne može ući u trag.
Jednom kad počne oblikovati riječi i rečenice na jeziku zviždanja, Cristi može dojaviti informaciju da je "Zsolt u sobi toj-i-toj na tom-i-tom katu i čuvaju ga dva murjaka". Tko je Zsolt (Sabin Tambrea)? Vlasnik rumunjske tvornice madraca i perač novca za španjolske mafijaše poput Kikova šefa Paca (Agusti Villaronga), ujedno i dečko zgodne Gilde (Catrinel Marlon), naizgledne fatalne žene.
Na Gildine draži Cristi je pao nakon kratke avanture u Bukureštu i pristaje joj/im pomoći izvući Zsolta iz zatvora, iako mu ona govori "zaboravi na ono što je bilo, učinila sam to zbog nadzorne kamere". Dakle, pred nama je klasični "noir" na postmoderan "fućkaš sve" način, uz veliku dozu žanrovske autoironije, ali i filmofilije, u tekstu, slici, pa i imenima ili izgledu likova/glumaca.
Fatalna žena se zove Gilda kao Rita Hayworth, a Rodica Lazar u ulozi Cristijeve šefice Magde podsjeća na rumunjsku verziju Marlene Dietrich. U jednoj sceni neki tip prilazi tušu s nožem ("Psiho"), nalazak Magde i Cristija odvija se u bukureštanskoj kinoteci, gdje se vrte "Tragači" Johna Forda.
K tome, raritetna pucnjava u jednom rumunjskom/festivalskom filmu uprizorena je na napuštenom filmskom setu. Koliko je ovo potonje znakovito, sugerira i scena kad jedan festivalski/art filmaš razgledavajući lokacije za svoj film pokuca i na vrata mafijaškog hangara. Zviždači će mu prosvirati glavu i zazviždati Porumboiuovu filozofiju. Ako mi se živo fućka, fućkam.