Tequila Sunrise je koktel od tekile, soka od naranče i crvenoga grenadin sirupa, idealan za pijuckanje u ljetne dane od sumraka do zore, s bojama zalaska i izlaska sunca u čaši. Poznati scenarist i redatelj Robert Towne spravio je filmski ekvivalent tog koktela – "Tequila Sunrise" ("Zora očajnika", 1988.).
Towneov "Tequila Sunrise" je koktel (neo)noirovskog krimi-trilera, romanse i drame. Da sve bude u znaku tri, imamo i ljubavni trokut s likovima u izvedbi triju hollywoodskih megazvijezda na vrhuncu karijere, Mela Gibsona, Kurta Russella i Michelle Pfeiffer. A tu su i boje koktela koje je legendarni snimatelj Conrad L. Hall ("Butch Cassidy i Sundance Kid", "Vrtlog života") uhvatio u kadru snimajući nevjerojatne zalaske sunca u Los Angelesu.
Hall je dobio zasluženu nominaciju za Oscara radeći na ovom filmu, i to zasigurno zbog fantastično snimljene scene razgovora Gibsonova i Russellova lika na ljuljačkama u sumrak. To je jedina oskarovska nominacija "Zore očajnika", premalo računajući Towneov renome.
Čovjek je scenaristička institucija (surađivao na "Ludilu", napisao "Dane groma", "Nemoguću misiju 1&2"...), a 1975. je osvojio Oscara za scenarij "Kineske četvrti" i bio nominiran triput za zlatni kipić kao scenarist ("Posljednji zadatak", "Hollywoodski frizer", "Greystoke: Legenda o Tarzanu").
Ipak, "Tequila Sunrise" i na novo gledanje, drugo od 2016. naovamo, nije toliko dobar film kao "Chinatown" s kojim se može upariti za jedan sunčano-noirovski maraton. Nažalost, Towne kao redatelj nije kalibar Romana Polanskog da bi iz scenarija "Zore očajnika" izvukao filmčinu tog tipa. Točno onoliko koliko je Towne bolji scenarist nego redatelj film je bolje napisan nego režiran.
Sve što je Towne scenarist napisao Towne redatelj ne zna uvijek kako bi prenio na ekran, povremeno se gubeći u labirintnom zapletu punom preokreta i obrata, misterioznih i moralno dvojbenih likova koji možda jesu, a možda i nisu onakvi kakvi djeluju, jednako kao što i film povremeno djeluje da je kompleksniji nego zapravo jest.
Gledatelj se gotovo do posljednje trećine može pitati je li netko nekome namješta igru i koja je uopće igra posrijedi, odnosno tko je od njih tekila u gorko-slatkom "Tequila Sunrise" koktelu. Neovisno o tome, "Tequila Sunrise" je pitak žanrovski koktel čak i kad Towne ubaci poneku kap tragične noirovske gorčine, gorke poput najgorče tekile.
Film teče prilično fluidno, ima zgodne dijaloge ("Svojim ljudima sugeriram da se drže podalje od votke i piju viski, tako da šefovi znaju da su pijani, a ne glupi"), interesantan je i intrigantan zato što izvrće očekivanja publike "against type" castingom i ne bira lakši put do cilja. Nakon što je prethodno glumio u junačkim akcijama ("Pobješnjeli Max", "Smrtnosno oružje") i egzotičnim romansama ("Godina opasnog življenja", "Bounty"), Gibson ovdje nastupa u ulozi dilera droge Dalea "Maca" McKussica.
Na prvu je Mac inverzija Martina Riggsa iz godinu dana ranijeg "Lethal Weapon" i potonji bi mogao biti prijatelj s prvospomenutim ako ga ne bi uhitio, baš kao policajac iz Odjela za narkotike Nick Frescia u tumačenju Russella, također iznimno popularnog u osamdesetima ("Bijeg iz New Yorka", "Stvor", "Velika gužva u Kineskoj četvrti").
Mac i Frescia su prijatelji iz djetinjstva, ali ostali su dobri zato što diler više ne dila ili se tako barem čini, no sve i ako dila, on nije ni blizu neki okrutni švercer droge da postane pravi negativac filma. Naprotiv, veći negativac prije bi mogao biti policajac Frescia, a to su definitivno korumpirani ljudi od zakona poput Hala Maguirea (vječno rado viđeni J.T. Walsh) iz Agencije za borbu protiv droge/DEA.
Maguire preko Frescije želi doći do zloglasnog meksičkog dilera Carlosa kojem je Mac ostao dužan. "Blizak si Macu, a on Carlosu koji dolazi u grad", govori Maguire. Da stvar bude kompliciranija, Mac i Frescia se zaljubljuju u istu ženu, vlasnicu restorana Jo Ann Vallenari (Pfeiffer, proslavljena ulogama u "Licu s ožiljkom" i "Vješticama iz Eastwicka").
Komplikacije, međutim, ne povlače istinske tenzije među prijateljima na suprotnim stranama zakona da bi se film napeto gledao kao "Vrućina" prije "Vrućine", nekakav okršaj Mad Maxa i Snakea Plisskena, možda i zato da se gledatelj ne mora teška srca opredijeliti za koga da navija između omiljenog Gibsona i Russella.
Netko od njih je "morao" biti s druge strane zakona, a pitanje je koja je "druga" strana. Na trenutke se čini da malo nedostaje da Gibson i Russell postanu "buddy" duo, Riggs i Cash, kad se ispremiješaju njihove zarazne glumačke energije.
Tada film zaprijeti skrenuti na akcijski kolosijek, ali ipak ostaje na terenu saksofonsko-gitarski ugođajnog neonoira osamdesetih, pojačanog romansom kao pokretačem priče. Navikli smo da se u noiru likovi "bave romansom iz čisto poslovnih razloga", ali rijetkost je da se "bave svojim poslom iz čisto romantičnih razloga", još rjeđe da nešto što skrivaju mogu biti i osjećaji. "Zora očajnika" nije tipičan noir.