Mozak treba trenirati u vrijeme samoizolacije ("Vivarium", "Platforma"), ali ga ponekad i odmoriti, pustiti na pašu. Za ovo potonje nema boljeg recepta od gledanja starih filmova Jackieja Chana i udaranja brige na kung fu veselje. Srećom, jedan takav film iz žanra kung fu akcija, upravo je dostupan "online" u "A1 Videoteci", zove se "Zmija i ždral šaolina" (1978.) i idealan je da se njime barem na sat i pol prebije korona, te "martial arts" fanove vrati u neko bezbrižnije doba kraja sedamdesetih i osamdesetih.
Tada su i u domaćim kinima/videotekama drmali živopisno naslovljeni hongkonški borilački filmovi koji su tražili "novog Brucea Leeja", a Quentin Tarantino im je odao počast u "Kill Billu". Chan je najviše odgovarao tom "next Bruce Lee" opisu, a nije se potpisivao s Bruce Li, Bruce Le ili Bruce Lei/Dragon Lee poput brojnih klonova pokojnog velikana kung fua. Zato je Chan o(p)stao kao akcijaš do dana današnjega, premda više ne snima filmove poput "Snake and Crane Arts of Shaolin".
Ovo je kung fu akcić iz njegove rane faze, snimljen iste godine kad i popularniji/bolji "Pijani učitelj", davno prije "Božjeg oklopa" i "Policijske priče", o "Gasu do daske" da i ne govorimo. U toj fazi je Jackie bio znan kao "Jacky", a njegov hibridni kung fu iz naslova ("neobična" tehnika, spoj zmije i ždrala) bio je ne samo "prilično dobar", već iznimno jak, tako da je glumac obnašao i "martial arts director" ulogu.
Taj i takav kung fu Chan demonstrira u uvodnoj špici "Zmije i ždrala šaolina", najprije sam u formi "kate" s kopljem i mačem, odjeven u tradicionalni kimono, zatim u sparingu s dvojicom naoružanih boraca. Sinkronizacija i koreografija pokreta je vrhunska, među najboljima u žanru, a Jackie, pardon Jacky, podsjeća zaboravne koliko je sjajan borac (bio) i otkriva svoj puni borilački talent onima koji ga znaju samo po relativno novijim akcijskim komedijama.
"Ispucana" slika s povremenim zamrzavanjima u kombinaciji s karakteristično potenciranim zvukom postavlja vizualizaciju i zvukovnicu ovog kung fu filma kakvu je rekreirao Tarantino. "Freez frame", zumiranja i odzumiranja te zvučni efekti iz crtića djeluju autentično jer su i nastali u realnom vremenu kung fu i "grindhouse" kinematografije, ne naknadno oživotvoreni.
Redatelj Chi-Hwa Chen nije kung fuovski Sergio Leone (filmovi a la "Snake and Crane Arts of Shaolin" bili su "eastern" odgovor na špageti vesterne) i akcijski zumovi/odzumi djeluju malčice traljavo i režijski nesinkronizirano. "Zmiji i ždrali šaolina" nedostaje ispoliranosti kakvu je, recimo, imao Leejev "U zmajevu gnijezdu".
No, to je sastavni dio šarma filma "Snake and Crane Arts of Shaolin" s nizom nenamjerno smiješnih scena i ekscentričnih likova koji bi vam mogle vam navući osmijeh na lice čak i ako niste ljubitelj "martial arts" akcija. I Stephen Chow je sigurno bio fan "Zmije i ždrala šaolina" kad je stvarao parodijsku "Kung fu frku".
Film je garant gledao i John Carpenter uoči snimanja fantastične akcijske komedije "Velika gužva u Kineskoj četvrti" s Kurtom Russellom budući da je kostimografski imidž triju pomoćnika negativca Lo Pana identičan imidžu trojice Hsiang West braće. Junak filma, Hsu Ying Fong (Chan s frizurom hongkonškog princa Valianta), omjerit će kung fu snage s Hsiang West Brothers u finaloj borbi.
Dotad će upadati iz jedne tučnjave u drugu dok čuva knjigu s najdragocjenijim tajnama kung fua koje se mnogi klanovi iz Južne Kine žele dočepati jer tkogod je ima vlada borilačkim svijetom. Naime, Hsu Ying Fong ima lošu naviku da uživa u borbi s dobrim borcima.
Chen ima sličnu naviku i priču o misteriju istodobna nestanka osmorice majstora šaolina i tajne knjige stavlja u zapećak, kao i likove/ihove motive. Lemanje je uvijek u prvom planu i s vremenom to postaje repetitivno da nije čudno što neki lik usputno konstatira "zaboga, opet borba". Često se pritom ne zna tko pije, tko plaća ili, bolje rečeno, tko se bije, tko mača laća.
Međutim, spomenuto finale je za (mini) anale žanra, orkestrirano poput borilačkog turnira. Hsu Ying Fong se najprije bori protiv supernegativca (Kam Kong) pa s braćom Hsiang West i onda opet s njim. Središnji duel vjerojatno je najimpresivniji i spada među najbolje koreografirane tučnjave Chana koji skače i izmiče se izbjegavajući oštra koplja braće. Naravno, Chan na koncu pobjeđuje. Njegov je kung fu (naj)jači.