Autizam na filmu dugo je vremena bio sveden samo na Oscarima nagrađenog "Kišnog čovjeka" s Dustinom Hoffmanom. No, malo po malo, delikatno iskustvo osoba s poremećajem iz spektra autizma počelo se učestalije prenositi na veliki ekran, od filmova kao što su "Računovođa" s Benom Affleckom i nedavni "Neobični životi" s Vincentom Casselom, do friškog dokumentarca "Zašto skačem".
Dokumentarni film britanskog redatelja Jerryja Rothwella ekranizacija je knjige memoara Naokija Higashide iz 2007. godine "The Reason I Jump: The Inner Voice of a Thirteen-Year-Old Boy with Autism" koja je verbalizirala unutarnji glas nijemog 13-godišnjeg japanskog dječaka s autizmom.
Kad je pisac David Mitchell, otac autista, preveo Higashideovu knjigu na engleski jezik, "The Reason I Jump" je postao svjetski bestseler, prošle godine pretvoren u istoimeni film.
Režiran na način da opisima iz knjige dade sliku/zvuk i stvori približni audiovizualni doživljaj autizma, "Zašto skačem" je impresionistički, poetski komad dokumentarca.
Film otvara oči i uši gledatelja, omogućujući im da vide i čuju svijet iz perspektive autista, da ga osjete i dožive otprilike onako kako ga oni osjećaju i doživljavaju. Dakle, od samog Higashide, kojeg predstavlja japanski dječak (Jim Fujiwara) u nijemoj igri istraživanja svijeta oko sebe, do još petero mladih autista diljem planeta – Britanca Jossa, Emme i Bena iz Virginije, Indijke Amrit i Jestine iz Sierra Leone.
Zajedno s pet autista, inteligentnih i kreativnih mladih ljudi, upoznajemo i njihove roditelje, a Jossovi otac i majka su jedni od producenata filma. Tinejdžer Joss je protagonist jedne od ključnih scena dokumentarca, kad narator otkriva misteriju iz naslova filma, zašto – autist – skače(m), ali je dobio tek neznatno veći prostor od ostalih.
Gotovo jednaku minutažu imaju i ostali. Prijatelji iz djetinjstva Emma i Ben uče i komuniciraju preko abecedne ploče uz pomoć učiteljice sklone eksperimentalnoj edukaciji, a ona, njegova "zvijezda sjevernjača", voli glasnu techno muziku. Amrit se izražava preko crteža koje će dobiti priliku izložiti na izložbi.
Najteže je Jestini i njezinim roditeljima u praznovjernoj Africi od kojih se očekivalo da se riješe djeteta, uspoređena s vješticom i vragom. Iskustva roditelja od velike su važnosti za film, njihova odricanja, dijeljenja radosti sa sinovima/kćerima, ali i tuge i zabrinutosti za njih zbog toga su "drukčiji".
"Ideja da će jednog dana ostati sam je zastrašujuća", razmišlja naglas, na rubu suza, Jossov otac Jeremy Dear u sceni koja zascijeca trajan friž u empatičnijeg gledatelja. "The Reason I Jump" budi empatiju prema roditeljima i autističnoj djeci. Na njih, djecu, najviše je fokusiran, prenoseći njihov senzorni doživljaj svijeta dok samo čeznu da ih taj isti svijet ne smatra drukčijima.
Jossov otac uspoređuje sinov proces misli s reprodukcijom slika na prezentaciji izvan kontrole, a drži da njegovu razinu radosti neće sam nikad moći iskusiti. Autistički doživljaj vanjskog svijeta je povišen dok autisti žive u svome unutarnjem svijetu. "Naš" i "njihov" svijet je isti, ali autisti ga ne doživljavaju isto poput nas i film je tu da približi njihovu percepciju i emociju, od radosti do boli i natrag.
"Sretan vam put kroz naš svijet", poručuje Hgashida gledatelju koji će doživjeti perceptivno i emotivno iskustvo gledajući "Zašto skačem", dokumentarac s prelijepim prizorima i zvukovima kakvi su dostupni i svima nama na dnevnoj bazi, samo ih neki (više) ne znaju prepoznati.
Posrijedi je jedan od najsenzornijih i najsinematičnijih dokumentarnih filmova uopće, a i jedan od najemotivnijih u posljednje vrijeme koji mijenja pogled na autiste i autizam, ali i svijet oko nas, otvarajući vrata njihova osjetilna svijeta i otključavajući autistični um.
Direktor fotografije Ruben Woodin Deschamps obavio je lavovski posao s režiserom Rothwellom u stiliziranoj ilustraciji i ozvučavanju njihovog svijeta pomoću "sense of wonder" slika i tonova, uposlenih da pojačavaju osjetila, šire oči i ćule uši. "Zašto skačem" je, zato, dokumentarac koji se gleda, sluša i osjeća.