"To može biti bilo što." – "Zaraza iz mora" (2019.)
Zaraza je ovih dana, u eri koronavirusa, najmanje popularna riječ, a karantena jamačno slijedi odmah iza nje. Obje nepopularne riječi sastavni su dio (zapleta) premijernog filma na hrvatskom "online" videotržištu. Crvene lampice uzbune pale se, dakle, već na sam naslov "Zaraza iz mora", a posebice kad njegova protagonistica, mlada studentica-znanstvenica Siobhan (Hermione Corfield), predloži ostalima likovima "Moramo u karantenu".
"Želim da ostanemo na brodu dok se ne uvjerimo kako nitko nije zaražen", nalaže Siobhan i dodaje "moramo preuzeti odgovornosti" kao glas razuma i inteligencije. Naravno, krajem prošlog ljeta, u vrijeme premijere SF horora "Sea Fever" na Toronto International Film Festivalu, ove riječi nisu zvonile u ušima publike kao danas kad se pojavio na "video-on-demand" uslugama.
Predložena karantena u "Zarazi iz mora" je 36-satna, a ne 15-dnevna (samo)izolacija kao u našoj Covid-19 stvarnosti, no sve prethodno navedeno je dovoljno da se filmu "Sea Fever" pristupi uz oprez zbog potencijalno ekstra uznemirujućeg sadržaja i njegove rezonantnosti/poistovjetljivosti.
Međutim, ako (o)stavimo po strani tajming videodistribucije, odnosno povezani "hype" oko korone, "Zaraza iz mora" baš i ne uspijeva istinski povećati gledateljev puls uzbuđenja. Svakako ne kao što to još uvijek rade najveći žanrovski uzori redateljice Nease Hardiman – Scottov "Alien" i Carpenterov "The Thing", pa čak i slabiji "Leviathan", "Deep Star 6" i "Deep Rising" ili recentni "Underwater".
Gledatelj bi na momente mogao osjetiti da je sumorni, nezanimljivi, dosadni horor film katastrofe u kojem statiramo s ove strane ekrana prebačen u "Sea Fever". S konceptom o parazitskom biću što poput virusa napada posadu irskog ribarskog broda izoliranog na moru, daleko od svijeta, "Zaraza iz mora" je trebala nagnati gledatelja da dobije morsku bolest doslovno i figurativno, ali nažalost "infektivnost" premise nije doprinijela efektnosti filma.
Moguće da razlog u slabijem dojmu leži (i) u tome što dugometražni debi irske filmašice dolazi kao treći uzastopni stravični SF nakon "Pod vodom" s Kristen Stewart (također na našem "online" videotržištu) i ruskog "Sputnika" (prikazan nedavno na zagrebačkom Fantasticu).
No, potencijal svejedno nije realiziran do kraja da bi, inspiriran klasicima, film zaživio i(li) pronašao vlastito "ja" unutar svemirskog/"alienskog" ili po(d)morskog "sci-fi horror" žanra koji koketira s njegovom "monster movie" podvrstom. Svemirski i po(d)morski horori ionako su na sličnoj valnoj duljini. U potonjima je otvoreno more beskonačni svemir, a ribarski i ini brodovi zamjenjuju svemirske.
"Sea Fever" pokušava tračak svemirskog/izvanzemaljskog (gledao se i Cameronov "The Abyss") preseliti na Zemlju u dojmljivoj kreaciji eteričnog monstruma, križanca svjetlucave meduze i lignje s pipcima koji skriva parazitne organizme spremne penetrirati u oči posade za potrebe "body" horora "Stvora", a i sam je misteriozan i skrovit poput "Aliena" zbog poštivanja (njegove) taktike "manje je više", iziskivane i skromnim budžetom.
Tračak misterije opstoji u filmu oslonjenom na irski mit o nimfi Niamh Cinn Oir i njezinoj romansi sa smrtnikom. Brod iz filma zove se upravo "Niamh Cinn Oir", a zamjenica kapetana (Dougray Scott; "Nemoguća misija 2") i njegova bolja polovica (Connie Nielsen; "Odvjetnik zla", "Gladijator") u jednom trenutku kaže Siobhan kako "to njezina kosa osvjetljava more".
Znači, fluorescentni pipci čudovišne meduze/lignje mogu se shvatiti kao sijajuća kosa nimfe Niamh Cinn Oir. A kad smo kod toga, značajna je i Siobhaničina (plamena) kosa. "Crvena boja kose donosi nesreću", pozivaju se na legende i folklor ribaru u kontkstu riđokose Siobhan koja je došla na brod obaviti – za doktorat – praksu "identificiranja obrazaca u ponašanju dubokomorske faune".
Zla kob se nadvija nad brod i sreću ne mogu donijeti ni kitovi koje zatječu putem ("nešto nije u redu, obično nisu u zonama ribolova") budući da redateljica tipuje na fatum još otkako je kapetanova žena rekla "ribari ne plivaju", što rezultira barem krajem – iz trenutne optike – pogođenog fatalističkog egzistencijalizma.
Sudbina broda je zapečaćena kad kapetan, na tragu Clooneyjeva starog morskog vuka u "Oluji svih oluja", tvrdoglavo usmjeri kurs prema "zabranjenoj zoni", unatoč ženinim upozorenjima, sve kako bi se njihova ribarska (ne)sreća promijenila. (Do)tad film još uvijek ima potencijala.
Kapetan na radaru uočava nešto što se prilično brzo kreće i u što će njegov brod na koncu udariti. "Kao da smo zapeli za nešto", usklikne netko. Što je to "nešto", isprve padaju teorije o opasnosti iz dubina. To nešto se kreće, ide kroz trup, mijenja teksturu drveta i "njegova" sluz izgleda kao "izljev kemikalija".
"Možda je neka vrsta školjke", nagađa se prije nego vidimo vezivno tkivo nalik pipcima i da "više liči na meduzu, ali može biti i lignja", a "zamijenila nas je s nekom životinjom, možda kitom". So far so good ili not bad. Zanimljivo je da se u jednom trenu čini da je monstrum pustio brod, iako Siobhan tvrdi da "životinje ne puštaju plijen tek tako" i njezina tvrdnja biva uparena uzvikom "nešto veliko nam se približava".
Opet, eto klišeja kad zaprijeti "body" horor u stilu "The Thing" i čujemo zaključak "nismo trebali biti tamo". To je jedna kap u moru tipologije pa će, tako, "Niamh Cinn Oir" u "zabranjenoj zoni" uočiti još jedan brod na kojem su svi članovi posade mrtvi (odjeci "Na rubu horizonta").
Ništa kontra tipologije, dokle god se biva koliko-toliko osvježena ili solidno obrađena, ali "Zaraza iz mora" je lišena umješno doziranih tenzija, opipljive paranoje i klaustrofobije dok se trudi balansirati plimu i oseku mitološkog i primordijalno-tjelesnog horora, tj. biti "Alien" i "Stvor" na ribarskom brodu, da bi pritom više ispao beživotnija inačica nedavnog "Traga života".
Od "body" horora u filmu opstoji tek "b" u uistinu neugodnoj sceni kad jednom mornaru eksplodiraju oči nakon što je imao parazite u oku. Tome prethodi naizgled mirna scena brodske večere tipa "Alien", a slijedi i provjera očiju po ugledu na testiranje uzoraka krvi u "The Thing".
Siobhan s malom baterijom pomno gleda u oči posade ne bi li u njima ugledala larve koje su dovele do prasnuća očne šupljine onog nesretnika. Odlično u zamisli, ali nažalost nimalo tenzično u realizaciji. Bila je to (posljednja) prilika da film doslovce "eksplodira" od napetosti, potpomognut aktualnom pandemijskom "tko-je-zaražen" paranojom, izolacijom i sveopćom ali(j)enacijom.