Medvjed na kokainu, zloglasni "Cocaine Bear", nije jedini ubojiti medo u kinima, tu je i Winnie The Pooh. Omiljeni žuti medvjedić iz djetinjstva mnogih klinaca postao je sadistički ubojica, antagonist “slasherskog” horora “R” predikata “Winnie The Pooh: Krv i med” (“Winnie The Pooh: Blood and Honey”).
Britanski pisac A. A. Milne, otac Winnieja Pooha, zasigurno se okreće u grobu zbog toga što je redatelj i scenarist Rhys Frake-Waterfield napravio od njegova lika i djela, slično kao i dr. Seuss, ćaća Grincha, koji je također dobio frišku horor inačicu (“The Mean One”).
Frake-Waterfield je brže-bolje iskoristio priliku kad su prava na medvjedića Pooha istekla i priču za laku noć pretvorio u noćnu moru, hororsku verziju Disneyjeva “Christophera Robina”, jednog od dva nedavna filma inspirirana Milneovom ostavštinom (drugi je "Zbogom, Christopher Robin").
U tom filmu Christopher Robin je napustio antropomorfne prijatelje iz djetinjstva Winnieja, Praščića, Njara i ostala magična stvorenja iz Stojutarske šume, a njih je to bacilo u višegodišnju depresiju. Slična stvar se događa i u hororu “Winnie The Pooh: Krv i med”, samo što će se depresija pomiješati s traumom od Robinova napuštanja, koja će “izopačiti njihove umove”, nakon čega se oni “odriču ljudskosti i prihvaćaju animalističke korijene, zaklevši se da neće progovoriti”.
Dovoljno je reći da medo i Praščić u prologu pojedu nesretnog Njara iz ljute gladi i da ubiju suprugu nekadašnjeg prijatelja Robina (Nikolai Leon) kad se ovaj godinama kasnije vrati u Stojutarsku šumu, a njega zatoče i muče. Grozno, nema što.
No, još je groznije što “Winnie The Pooh: Blood and Honey”, ako se već morao snimiti, nije ispao bar dobar antibajkoviti horor, kao što je dobra tako postavljena verzija bake o Ivici i Marici ("Gretel & Hansel"), već loša kopija niza “slashera” vrlo slabašne vizualnosti prema kojoj “Terrifier 2” djeluje kao “Avatar 2”.
Žurnalističko-forenzička uvodna špica je preslik “Pogrešnog skretanja” s vijestima o “Bigfootu Stojutarske šume” itd., a iz tog i mnoštva drugih horora posuđen je trenutak sakrivanja ispod kreveta i svjedočenja teškim koracima nekog krupnog negativca, nedavno viđen u novom “Teksaškom masakru motornom pilom”.
Pooh i Praščić (glume ih Craig David Dowsett i Chris Cordell) svojevrsni su Michael Myers, Leatherface i Jason Voorhees, šutljivi i neuništivi ubojice koji se imaju običaj prvi put ukazati u drugom planu kadra i polako, ali sigurno sustizati žrtve s nekim hladnim oružjem u ruci (lanci, mačeta, čekić...).
U tome i jest kvaka: Pooh i Praščić izgledaju kao neki u nizu hororskih manijaka s (gumenom) maskom na glavi koji bi se mogli pojaviti u “Strancima 1&2” i serijalu “Pročišćenje”, uz razliku da je njihova maska medvjeđa i praseća, zamrznuta u jednom izrazu lica nalik Myersovoj.
“Nije čovjek, a bogami nije ni medvjed”, kaže jedan lik kad vidi Pooha. Krivo, Pooh je čovjek s medvjeđom maskom, odjeven kao drvosječa, nipošto medvjedoliki monstrum, valjda i zato da može sjesti za upravljač automobila i prijeći gumom preko glave neke nesretnice. To se može reći i za Praščića, koji samo facom može podsjetiti na Bebopa iz “Ninja kornjača”.
Ništa bolje nisu ni njihove žrtve, krajnje jednodimenzionalni ženski likovi (Maria Taylor, Natasha Tosini, Danielle Ronald, Natasha Rose Mills, Amber Doig-Thorne) koji dolaze u kolibu nadomak šume kako bi pobjegli iz grada i pomogli prijateljici s PTSP-om od vrebača, a često ispadaju priglupi u zaključcima ili postupcima i rijetko misle svojom glavom, slijedeći krive korake praznoglavih prethodnica. Najgore od svega jest najava na odjavnoj špici. Winnie The Pooh će se vratiti za nastavak.