Dugogodišnji suradnici redatelja Wesa Andersona ("Tajkun iz Rushmorea", "Obitelj čudaka", "Panika pod morem") poput Billa Murrayja i Owena Wilsona, zvijezde kao što su Timothée Chalamet, Lea Seydoux, Edward Norton i Elisabeth Moss, oskarovci poput Benicija Del Tora, Frances McDormand, Adriena Brodyja, Tilde Swinton i Christopha Waltza.
Svi oni defiliraju pred kamerom novog Andersonova filma "Francuska depeša", ili "The French Dispatch", a tu su još i Willem Dafoe, Saoirse Ronan, Liev Schreiber, Jeffrey Wright, Mathieu Amalric... "Francuska depeša" ima najzvučniji casting godine. Andersonova glumačka ekipa se širi i postupno se povećava broj njegovih stalnih suradnika/kućnih glumaca (Norton, Brody, Seydoux, Swinton).
U Hollywoodu je jako "in" biti dio Andersonova filma i glumci se žele naći u njegovu kadru, može i u maloj ulozi, ali to ne čudi.
Posrijedi je redatelj vjerne fanovske sljedbe, filmaš čiji specifični pomaknuto-čudnovati autorski potpis, nalik postmodernom pastišu, prepoznaje kritika i publika, od simetričnih kadrova, živopisna kolorita i scenografije perfekcionističke (ob)likovnosti, do mnoštva likova ekscentrika i otkačenog, apsurdističkog humora dijaloško-verbalne ili vizualno-gegovske vrste.
Iz filma u film ("Darjeeling D.O.O.", "Kraljevstvo izlazećeg Mjeseca", "Hotel Grand Budapest"), makar bio i animirani ("Fantastični gospodin Lisac", "Pseći otok"), Anderson je bildao karakteristike svoga autorstva, da bi ih sada prebildao i snimio "najandersonovskiji" uradak dosad, što je "Francuskoj depeši" u isti mah vrlina i mana.
"The French Dispatch" je načelno lijepa posveta novinama, novinarima i novinarstvu na Andersonov način, konkretno "New Yorkeru", njegovu uredništvu, piscima i pričama. Fiktivni "New Yorker" je titularni američki časopis "The French Dispatch", samostalni revijski dodatak dnevnih novina iz Kanzasa sa sjedištem u Francuskoj, imaginarnom i slikovitom gradiću Ennui-sur-Blasé.
Redakcija je kao iz bajke na čelu s glavnim urednikom (Murray), koji "tetoši dobre pisce" uz vječni autorski savjet za njih i sve novinare: "Samo se potrudite da zvuči kao da ste to namjerno napisali", primjenjiv i na Andersona; "Samo se potrudite da (film) izgleda kao da ste to namjerno snimili".
Slušamo tipkanje pisaće mašine, upozorenje na "deadline" ("sat vremena do tiska") i upoznajemo novinare poput Wilsonova "izvjestitelja na biciklu" koji će biciklirati gradićem i podsjećati na komiku Jacquesa Tatija. Potom slijedi pričanje triju novinarskih priča unutar priče, dok se redakcija sprema napisati osmrtnicu netom preminulom uredniku. Vizualizacija, tj. oživljavanje tih priča s papira, estetski je dojmljiva, ali Anderson time ne uspijeva posve nadomjestiti njihovu neujednačenost.
Prva je daleko najbolja, odvija se dvadesetih godina prošlog stoljeća, započinje prelaskom slika iz boje u crno-bijelu tehniku na pritisak prekidača za svjetlo, a u njoj pratimo odnos zatvorenika postmodernog umjetničkog talenta i njegove muze stražarice (Del Toro, Seydoux) koju slika nagu i njegovo apstraktno djelo "Simone, gola" privuče pažnju art svijeta i trgovca umjetninama (Brody).
Druga priča "godardovski" miješa c/b i kolor sliku, ambijentirana je na vrhunac francuskog "novog vala" i "šezdesetosmaških" studentskih protesta u Parizu, o čemu piše novinarka (McDormand), sve manje objektivna kad se fokusira na mladog i zgodnog revolucionara (Chalamet). Treća se, pak, vrti oko prisjećanja novinara (Wright), tijekom gostovanja u talk showu, na priču o policijskom kuharu koja prerasta u priču o otmici sina šefa policije.
Svaka priča ima bljeskove stilske kreativnosti i genijalnosti, čak i druge dvije manje dojmljive, bilo da Anderson zamrzava kadrove pobune u zatvoru, odaje posvetu Godardu, prebacuje igrani film u animirani za vrijeme akcijske scene potjere ili radi prijelaz s crno-bijele boje u kolor da kadrira Ronaničine svjetloplave oči u krupnom planu.
No, kako se "Francuska depeša" lista dalje, energija filma biva neravnomjernija, a režija nekako sve hladnija unatoč toplim bojama, pa i manirističkija i pretencioznija, likovi se gube u vlastitim pričama i njihovim povremenim praznim hodovima, tako da očekivana ljudska emocija polako nestaje i izostaje u finalu, kad je najpotrebnija.
Jasno je da se Anderson drži parafraze spomenutog urednikovog gesla, kao i to da je režiser svojevrsni Del Torov slikar koji bi "mogao nacrtati vrapca točno kako izgleda", ali radije bira nešto kao "Simone, gola", što je legitimno i pohvalno. Međutim, nasušna potreba da bude "totalno drukčiji od drugih" dovodi do toga da je počeo forsirati pomaknutu čudnovatost i da mu isprve spontana otkačenost polako prerasta u manirizam i pozeraj. To je završna bilješka "Francuske depeše".