Blagajne talijanskih kina rasturio je redateljski prvijenac popularne glumice Paole Cortellesi “Uvijek postoji sutra” (“C’è ancora domani”/”There’s Still Tomorrow”). Ovaj film je 2023. bio najveći kinohit na domaćem tržištu s 36,3 milijuna dolara zarade i auditorijem od 5,3 milijuna gledatelja, ilustracije radi, veći od “Barbie” i “Oppenheimera”.
“Uvijek postoji sutra” je i jedan od najgledanijih filmova na talijanskom box-officeu od 1997. naovamo: nalazi se na devetom mjestu liste, ispred oskarovca “Život je lijep”, “Alise u zemlji čudesa”, četvrtih “Osvetnika”, “Jokera”, trećeg “Ledenog doba” i “Bohemian Rhapsody”, odnosno iza “Avatara”, “Titanica”, “Avatara 2”, “Kralja lavova”...
No, uspjeh filma koji je svjetsku premijeru imao na festivalu u Rimu, a hrvatsku na FMFS-u, baš i nije iznenađenje, kako kod publike, tako i kod struke (posebno priznanje rimskog žirija, niz prestižnih talijanskih nagrada David di Donatello).
Cortelessi snima vrlo solidni “There’s Still Tomorrow” na granici populističkog i umjetničkog filma, pogađa notu staromodne sentimentalne (i humorne) melodrame, nadovezujući se na oskarovski, crno-bijeli “Belfast” Kennetha Branagha i posežući za boljom neorealističkom prošlosti talijanske kinematografije.
Istovremeno je (post)moderno zaigrana, u smislu da realističnoj priči iz postratnog Rima 1946. znade dati “touch” magičnog realizma, obogatiti je mjuzikl sekvencijama i ozvučiti novijom glazbom (npr. Outkastova “B.O.B.”), blago subvertirajući očekivanja gledatelja.
Redateljica je fan neorealizma i klasika poput “Kradljivaca bicikala” Vittorija de Sice i “Rim, otvoreni grad” Roberta Rossellinija, čiji monokromatski stil neuvijeno prisvaja, njihovu nepatvorenu gorkoslatku osjećajnost također. Kao glumica, u glavnoj ženskoj ulozi očajne kućanice po imenu Delia, Cortelessi se ugleda na talijanske dive neorealističke epohe poput Anne Magnani i Sophije Loren, budeći njihov duh u kadru.
Delia trpi obiteljsko nasilje od patrijarhalnog supruga Ivana (Valerio Mastandrea), koji joj u uvodnoj sceni opali pljusku u krevetu za dobro jutro. Ivano se izvlači na to da je “sudjelovao u dva rata”, ali njegovo ponašanje je neoprostivo. On je tuče, ponižava, očekuje da radi sve po kući, brine se o djeci i njegovu ocu (Giorgio Colangeli), te financijski doprinosi obiteljskom budžetu. “Njezin muž je tamničar, ona je u zatvoru”, čujemo.
Najstarija kći Marcella (Romana Maggiora Vergano) čudi se kako njezina majka sve to može izdržati da ne ode od kuće i u Deliji se polako bude prkos i osnaženje. Delijin život mogao je biti drukčiji da je Ivano nije “preoteo” mehaničaru Ninu (Vinicio Marchioni). Nino tiho pati za nesuđenom ljubavi, a i ona za njim u scenama opipljive sentimentalnosti koje Deliji i gledatelju omogućavaju eskapizam od kritički sagledanog obiteljskog nasilja, patrijarhata i mizoginije.
Za bijeg od nasilja redateljica koristi plesnu koreografiju: Ivano mlati Deliju u scenama nalik plesu da se mlaćenje lakše podnese. Film će tako doplesati do društveno-političkog finala, kad Cortelessi pripaja priču prekretničkom povijesnom događaju koji sugerira promjene (pravo glasa za žene u Italiji). Uvijek postoji sutra.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....