‘Utočište‘: Domina efekt

Postpandemijska kinematografija iznjedrila je više prostorno i karakterno svedenih filmova. Jedna lokacija i par likova, odnosno glumaca kao dobitna kombinacija za filmaše: ne moraju se baviti razvedenom produkcijskom logistikom i voditi računa o velikoj ekipi, a i troškovi su jeftiniji.

Taj pristup približava kinematografiju kazalištu, ali o redatelju ovisi koliko će film biti sinematičan, a na glumcima ostaje da ne bude teatralan. "Kuća straha", "Jedna noć u Miamiju", "Gost", remake "Krivnje", "Misa", "Kit", "Tijela, tijela, tijela", "Pad", "Netko kuca na vrata kolibe", "Daddio"...

Na ovu listu treba obvezno dodati i "Utočište" ("Sanctuary", 2022.), psihološku dramu s elementima crne komedije koja je hrvatsku premijeru imala na SkyShowtimeu. "Utočište" je ogledni primjerak postpandemijskog filma tog tipa.

Hotelska soba, jedna noć i dvoje likova/glumaca sve je što treba redateljsko-scenarističkom dvojcu Zachary Wigon – Micah Bloomberg (kreatori serije "Homecoming") za intrigantno, pa i pomalo nastrano ostvarenje na temu igranja uloga i bitke spolova, odnosno nadmudrivanja i nadmetanja oko seksualne i klasne moći.

Glavni je muški lik Hal Porterfield (Christopher Abbott). On nasljeđuje hotelski imperij od pokojnog oca i nalazi se sa seksi odvjetnicom Rebeccom (Margaret Qualley) da prođu upitnik koji odbor mora odobriti da procijeni je li on uistinu sposoban voditi franšizu. No Rebecca ubrzo počne postavljati neprikladna pitanja u vezi sa seksom itd.

Pokaže se da je Rebeccina plava kosa samo vlasulja i da ona nije odvjetnica, nego domina koju je Hal unajmio, i to ne prvi put. On je njezin redoviti klijent i piše scenarije za nju, da se drži napisanog poput glumice i ispuni njegove neobične seksualne sklonosti. Rebecca, međutim, sada odstupa od scenarija i onoga što joj je Hal napisao da kaže i učini.

To nije sve, jer Hal želi okončati svoju tajnu i perverznu vezu s njom sada kad je postao nasljednik, ali ona tu vijest ne prima dobro i smatra da je zaslužna za njegov uspjeh, što je okidač za kinetički verbalni ping-pong meč između njih dvoje, koji Wigon orkestrira metafilmski/metaglumački.

U jednoj sceni filma "Sanctuary" kamera zumira scenarij na stolu s rečenicama Rebeccina odstupanja od dijaloga. Sve što slijedi također bi lako mogla biti samo gluma prema već napisanom scenariju, možda baš iz pera Hala, koji želi "uskladiti svoju nutrinu s vanjštinom", a svakako Bloombergovom.

Gledatelj se pita što je stvarno, a što fabricirano, odnosno igraju li Hal i Rebecca (kao da je u pitanju jedna u nizu njihovih igrica) još uvijek svoje unaprijed napisane uloge uz određene improvizacije, onako kako to rade i Abbot i Qualley. Redatelj se poigrava percepcijom dok snima "Utočište" kao svojevrsnu sadomazohističku, BDSM verziju "Tko se boji Virginije Woolf?" za mlađu generaciju, a nerijetko skreće i na kazališne daske teatra apsurda.

Film oscilira, osobito u drugoj polovini, kad se čini da se počinje vrtjeti u krug, ali nije teatralan. "Sanctuary" ne njeguje kazališnu glumu i režiju, naprotiv, nastoji biti filmičan i antiteatralan. Kamera nije statična, njiše se, okreće se naglavačke i snima iz naopakih rakursa, prilazi glumcima do krupnog plana.

Abbot je dobar i iskusan za ovu vrstu psihodrame i crne komedije nakon relativno slično postavljenog filma "Piercing", ali "Utočište" krade sjajna Qualley ("Bilo jednom u... Hollywoodu", "Sluškinja"). Mogli bismo je satima gledati u efektnoj ulozi Rebecce, domine s đavljim smiješkom na licu. Domina-efekt.