”Nismo trebali biti ovdje.” – “Underwater” (2020.)
Dubine Julesa Vernea poprište su filma “Underwater” koji zaranja 20.000 milja ispod mora i SF horora. “Nadam se ovo nije neko ‘20.000 mora milja ispod mora’ sranje”, bubne jedan od podvodnih istraživača Paul (T.J. Miller) kad shvati da nešto čudovišno vreba na njega i njegovu ekipu na dnu Marjanske brazde. Nije, Paul, još je gore.
U Verneovoj knjizi i njezinim ekranizacijama, počevši od filma s Kirkom Douglasom, na podmornicu Kapetana Nema nasrtala je divovska dubokomorska lignja, dobro poznata u kolektivnoj percepciji čovječanstva. Na podvodnu platformu za bušenje, sedam milja ispod mora, okomila se podvodna neman nepoznatog podrijetla.
Naime, “Underwater” vraća publiku dubinama i godinama unatrag, u davnu 1989., kad su podvodni znanstveno-fantastični horori i SF-ovi o podmorskim čudovištima ili izvanzemaljcima bili hit više u videotekama nego kinima – “Levijatan” Georgea P. Cosmatosa, ”DeepStar Six” ili “Podvodna platforma” Seana S. Cunninghama i Cameronov “Bezdan”. Povijest se ponavlja 31 godinu kasnije: baš poput prvonavedena dva filma (ne i “The Abyss”), “Underwater” nije postao veliki kinohit dok se davao na velikim ekranima Amerike i dijela svijeta, a nakon zatvaranja kina, tražen je u “online” videotekama, tj. na servisu Amazon Prime.
Sa svojom premisom “Underwater” čak podsjeća na postavku “DeepStar Six”. Ovdje naizgled također potres pod morem budi uspavana monstruma, a usput i uništava podvodnu postaju jer “Underwater” ispočetka koketira i s filmom katastrofe. Zašto “naizgled”?
Zato što redatelj William Eubank (iznimno intrigantni SF “The Signal”) te scenaristi Brian Duffield (“Insurgent”, “The Babysitter”) i Adam Cozad (“Jack Ryan: Shadow Recruit”, “Legend of Tarzan”) ne ulaze u detalje u vezi podrijetla monstruma i njegova ukazanja.
Eubank i scenaristički duo postavljaju osnovnu katastrofičnu situaciju, ubacuju likove u nju i ostavljaju nešto mašti gledatelja, baš kao originalni “Alien”, najveći uzor za “Underwater” uz navedene podvodne SF hororske filmove koji su doživjeli kratkotrajni “revival” devedesetih (“Smrt pod morem”, “Sfera”).
A situacija je ovakva: potres je poljuljao do temelja podvodnu stanicu, kapsule za bijeg u slučaju nužde su uništene i pokvario se radiosignal za kontakt s površinom. Film se takoreći odvija u realnom vremenu i ide “in medias res”, bez puno nepotrebnog “serijskog” okolišanja.
Norah (Kristen Stewart) jedva uspijeva uspostaviti komunikaciju s gledateljem perući zube i govoreći u “offu” kako je na dnu mora teško razlikovati dan i noć, kao i budnost i san. Trenutak nakon što kapljica vode poetski u usporenom pokretu kane na njezin prst, more silovito prodre u postaju i prostor implodira.
Preživjelima (tu su i uvijek dobri Vincent Cassel, Jessica Henwick, John Gallagher Jr., Mamoudou Athie) na čelu s heroinom Norom ne preostaje ništa drugo nego pokušati pješke, šetajući po dnu oceana, stići do druge stanice koji kilometar daleko i domoći se tamošnjih kapsula za spašavanje.
Redatelj u uvodu predstavlja sve ono što filmu daje pluseve (dinamika, junakinja, strava). Na snazi je režijska, narativna i karakterna ekonomija, bez flešbekova na prijašnje živote likova ili kadrova s kopna/komunikacije s ljudima; kamera ni u jednom momentu ne izranja na površinu mora.
Solidna heroina je karakterno postavljena kao netko tko će dati sve od sebe da preživi, neovisno o strahu od utapanja, odnosno implodiranja, što je na svojoj koži iskusio jedan nesretnik. Strah od pritis(a)ka vode na ekstremnim dubinama prednjači nad strahom od nepoznatog/čudovišta, možda i zato što je “dodirljiviji”.
Skafanderi su pravi, ne digitalni, njihova teškaška mehanika se osjeća, a kamera crnogorskog direktora fotografije s hollywoodskom adresom Bojana Bazellija (“Krug”, “Lijek za život”) često zaviruje u Norahinu kacigu, kao u “Gravitaciji”, kako bi na gledatelja prebacila njezinu paniku i klaustrofobiju.
Nije fejkana ni voda u koju su uronjeni glumci, iako se, dakako, ne nalaze na kilometarskoj dubini. S druge strane, monstrum iz “lovecraftovskog” kozmičkog horora je eteričan i generičan kao djelo CGI-ja pa ne izaziva jednaku bojazan kao u kadru opipljiviji Alien kojeg “Underwater” prebacuje ispod mora.
Koncept “Alien” pod morem je zahvalan i potentan. Biti sedam milja pod morem i u svemiru jednako je smrtonosno, a skafanderi za enormne dubine nalikuju svemirskima. U dubokom moru nitko ne može čuti vaš vrisak, možemo parafrazirati krilaticu “Aliena”.
“Underwater” je parafraza “Aliena”, slično nedavnom filmu “Life (“Trag života”), samo što se odvija u podvodnom svemiru, gdje će likovi najprije naletjeti na malo čudovište, neutralizirati ga i donijeti na proučavanje. “Je li to beba”, pita netko. Jest, a mama je negdje unaokolo.
Okej, “Underwater” neće postati bitka dviju majki kao “Aliens”, ali Norah je definitivno Ripley ovog filma. Ona je, konkretno, Ripley iz prvog (bojažljiva, no snažna) i trećeg “Aliena” (imidž, kratka kosa). Sam film je, pak, istodobno “Alien” i “Aliens”; čudovište nije jedno jedino, ima ih više.
Izgled čudovišta drži se u tajnosti neko vrijeme i veći je horor dok ga ne vidimo, već čujemo prijeteće režanje u donjem registru. Zvuk u filmu (glasanje monstruma, krckanje stakla ili metala) jednako je hororski efektan kao slika, nerijetko i efektniji. Podvodna fotografija je na mahove premračna i mutna.
Jedan lik nam otima riječi iz usta kad kaže “I can’t see shit” jer ponekad ne vidimo prst pred nosom, a time ni što se točno događa u kadru. Sve to zamračuje i zamućuje moguće proračunske limite u računalnim efektima, dakle ide naruku redatelja, ali ne i gledatelja.
Voljeli bismo barem jednom pošteno vidjeti s čim likovi imaju posla i doživjeti da se čudovišta ukažu u svoj čudovišnoj slavi kao Alien, monstrumi “Levijatana” itd., umjesto da im razaznajemo pikselizirane obrise kao u “Godzilli II”. Na koncu, moramo se zadovoljiti s ovim što smo dobili. Ovakvi pošteni žanrovski filmovi ne snimaju se više često kao nekoć. Iz tog razloga “Underwater” ne treba potopiti, nego mu omogućiti da ispliva na površinu.