‘Ubojita sjećanja‘ + ‘Odlazak plaćenog ubojice‘: Mene ako se sjete, sjete se...

Demencija iz drame polako prelazi u žanrovske filmove. Gubitak sjećanja povezan s Alzheimerom i sličnim bolestima u proteklih desetak godina bio je "template" za drame kao što su "Daleko od nje", "Obitelj Savage", "Poezija", "Ljubav", "I dalje, Alice", "Otac", "Vortex"... pa i dramski dokumentarac "Beskrajno sjećanje". Motiv je počeo naseljavati i trilere nakon što je poslužio kao okidač za horor ("Relikt").

Trileri, osobito oni SF-ovski ili akcijski, često su za protagoniste imali amnezične protagoniste ("Total Recall", filmovi o Jasonu Bourneu, "Pakleni poljubac", "Isplata"...), ali njima bi se izgubljeno ili izbrisano sjećanje s vremenom vratilo. S demencijom je stvar nepovratna, što povisuje uloge za likove, a ostarjeli glumci možda u tome metafilmski vide strah od smrtnosti i zaborava publike s kojim se na taj način suočavaju.

Iako nijedan od alzheimerovskih trilera zasad nije za potpuno sjećanje ili nezaborav, mini trend je, čini se, uspostavljen. Nedavno smo gledali "Sjećanja ubojice" s Liamom Neesonom, a sada gledamo "Ubojita sjećanja" ("Sleeping Dogs") s Russellom Croweom i "Odlazak plaćenog ubojice" ("Knox Goes Away") s Michaelom Keatonom, koji su jedan za drugim stigli na kinorepertoar.

Oba filma dijele pretežnu "direktno-na-video" vizualnost i nalaze se u indirektnoj vezi s nekim prijašnjim ostvarenjima Crowea i Keatona, baš kao što je alzheimerovski "Memory" bio je u sprezi s Neesonovim prethodnim amnezičnim akcijskim trilerom "Ukradeni identitet".

Crowe je bio nominiran za Oscara kao shizofrenični matematičar John Nash u "Genijalnom umu" i doktorirao ulogu čovjeka koji sve teže razlikuje ono što je stvarno i što je samo u njegovoj glavi. Od Alzheimera oboljeli Croweov bivši policijski detektiv u "Ubojitim sjećanjima" nije shizofreničar, ali pati od halucinacija, zasigurno i zbog toga što je podvrgnut eksperimentalnom kliničkom postupku za regeneriranje pamćenja (stavljaju mu pulsove u glavu da stimuliraju sjećanje).

Keaton je, pak, plaćenog ubojicu već glumio u akcijskom trileru "The Protege" i svojem redateljskom prvijencu "The Merry Gentlemen" iz 2008., ali sad je sebi otežao zadatak tako što njegov lik pati od bolesti znane kao Creutzfeldt-Jakob (razlika u odnosu na Alzheimer je u brzini progresije, a ona se razvija "nevjerojatno brzo"), uz to što je film opet i režirao, ovaj put prema scenariju Gregoryja Poiriera ("Nacionalno blago 2", "Špijun iz susjedstva").

Likovi i u jednom i drugom filmu žele ispraviti neke stvari iz prošlosti dok se još drže za posljednje niti sjećanja. Za bivšeg detektiva Roya Freemana to je slučaj brutalnog umorstva profesora psihologije dr. Josepha Wiedera (Marton Csokas) otprije deset godina, na kojem je radio s partnerom Jimmyjem Remisom (Tommy Flanagan; glumio s Croweom u "Gladijatoru"), a za što je osuđen tamnoputi Isaac Samuel (Pacharo Mzembe) i mogao bi biti pogubljen.

Za plaćenog ubojicu Johna "Aristotela" Knoxa to je iskupljenje za slučajno stradavanje partnera (Ray McKinnon) i jedne kolateralne žrtve, ali i zataškavanje umorstva koje je počinio njegov otuđeni sin Miles (James Marsden), osvetivši se silovatelju kćeri.

Zanimljivo je da se oba filma oslanjaju na literaturu. "Sleeping Dogs" inspiriran je romanom "The Book Of Mirrors" Rumunja Eugena Chirovicija, a tako se zove i knjiga memoara iz pera Richarda Finna (Harry Greenwood), mladog asistenta ubijenog dr. Wiedera koji se zaljubio u njegovu partnericu Lauru Baines (Karen Gillan).

Dr. Wieder i Laura radili su na eksperimentalnom lijeku za potisnute traume, tj. sjećanja koje bi ljudi rado zaboravili, što je zgodno s obzirom na Freemanovu borbu da se sjeti nečega što je, moguće, smetnuo s uma s dobrim razlogom. S druge strane, Knox pri početku čita filozofsku knjigu "Empiricism and the Philosophy of Mind", čime Keaton najavljuje da će se film baviti "filozofijom (njegova) uma".

I doista, "Knox Goes Away" je zainteresiraniji za glavnog lika i takoreći funkcionira kao egzistencijalna noirovska karakterna studija demencijom načetog plaćenog ubojice uz povremena "mementovska" odstupanja u smislu potenciranja zbrkanog zapleta i poigravanja s gledateljima (jesu li mu postupci ciljani ili nuspojava gubljenja pamćenja?).

Kad liječnik priopći Knoxu loše vijesti, da boluje od demencije i da mu ostaju tjedni, ne mjeseci, to je glumački, režijski i scenaristički ponajbolja scena. "Ono što morate zapamtiti o demenciji jest povezanost misli i osjećaja. Imate misao, ona stvara osjećaj. Izgubite misao, ostajete s osjećajem. Bit ćete sretni ili imati val depresije da ne znate zašto", govori liječnik.

Na to Knox metafilmski kaže "Čak i da vas zamrzim što ste mi rekli, zaboravit ću vas ubrzo", što se više može prenijeti na Croweov gledljivi i zaboravljivi alzheimerovski film. Knox je interesantniji lik od Freemana, makar bio proturječan. On je intelektualac s dva doktorata (engleski jezik, povijest) i bivši vojnik (veteran Zaljevskog rata) koji se, eto, pronašao u ulozi atentatora.

Interesantniji su i likovi s kojima Knox ima interakciju, poljska "kolgerla" (Joanna Kulig; "Elles", "Hladni rat", "The Eddy") i stari prijatelj (legendarni Al Pacino zasoli svaku scenu), ako ne i detektivi na njegovu tragu (Suzy Nakamura) koji ne uspijevaju ispasti sočni likovi kao npr. Keatonov FBI-jevac u "Jackie Brown".

"Odlazak plaćenog ubojice" posebniji je i pamtljiviji film od "Ubojitih sjećanja", koja, u režiji debitanta Adama Coopera (ujedno i koscenarist), pokušavaju postati alzheimerovski "Memento" s motivom zamućenog sjećanja i percepcijom događaja iz iskrivljene perspektive nepouzdanog naratora dok istražuje "twisted murder plot", ali nisu ni blizu tako dobar i nezaboravan triler.

Uvodna scena u "Sleeping Dogs" odvodi nas u Freemanov stan prepun uputa napisanih samome sebi ("zoveš se tako i tako, živiš tu i tu, uzmi mobitel, u redu je"), dok u uvodu "Knox Goes Away" čujemo sat kako otkucava. Freeman slaže doslovni i simbolični "puzzle" jer mora stimulirati mozak i održavati ga aktivnim. Sve to odveć podsjeća na Nolanov "Memento", uz Alzheimer kao dodatak i flashback koji uvodi novog (nepouzdanog?) naratora (Finn).

Ipak, film gledljivijim, pa i zanimljivijim čini Crowe. Dani najveće slave možda su iza njega ("L.A. povjerljivo", "Probuđena savjest"...), ali Crowe ni u manje "prestižnim" projektima poput ovoga, "Zemlje loših" i "Papinog egzorcista", ne glumi na autopilotu, nego je prilično posvećen ulozi, baš kao i Keaton. Navijamo za alzheimerovski triler u kojem bi se susreli Knox i Freeman, odnosno Keaton i Crowe. Taj bi film bio za potpuno sjećanje.