Smetnuti s uma početke Dannyja Boylea i njegov utjecaj na (britansku) kinematografiju gotovo je lako s obzirom na dalek put koji je prevalio od devedesetih do 2019., od “indie” kinematografije (“Sasvim malo ubojstvo”, “Trainspotting”) do “mainstreama” (“Yesterday”).
Naime, Boyle je startao kao kultni britanski nezavisni filmaš s prva dva “low budget” filma i dogurao do redatelja visokobudžetnih (“Žal”), žanrovskih (“28 dana kasnije”, “Sunshine”) i prestižnih oskarovskih filmova (“Milijunaš s ulice”, “127 sati”, “Steve Jobs”), čak i ceremonije otvaranja Olimpijskih igara 2012. godine. Zamalo je, kvragu, režirao i najnoviji Bond-film “No Time To Die”.
Bio bi to službeno prvi Boyleov akcijski film. Možemo samo maštati kako bi izgledao “Bond” u režiji čovjeka koji je jedan od sinonima za redateljsku kinetiku. “Shallow Grave” i “Trainspotting” (1994., 1996.) se kao temeljni dio konstrukcije Boyleove filmografije otvaraju u vožnji/trku, s jurećom/trčećom kamerom po gradskim ulicama, a sa “127 Hours” i “Steveom Jobsom” je uspio snimiti “akcijski film o gotovo nepomičnom tipu”, tj. “akcijski film s riječima”.
Prava je šteta što je Boyle zbog “kreativnih nesuglasica” napustio “Bonda”. Ipak, njegovu odluku treba poštovati jer “kreativno” je jedna od prvih riječ koje padaju na pamet pri spomenu Boylea. Iako Boyleovi filmovi variraju u žanru i tipu (zombi horor, kvazibollywoodski film...), njegova (audio)vizualna kreativnost i inventivnost je postojana.
Možda je samo Ang Lee od devedesetih naovamo snimio ovoliko slično-različitih filmova kao Boyle, odnosno valjda je tek David Fincher iznašao više skrovitih pozicija za postavljanje objektiva od njega (kamera s druge strane bankomata u “Sasvim malom ubojstvu” i WC školjke u “Trainspottingu”).
No, Boyleova distinktivnost, uočena već u “Shallow Grave”, razlikuje ga od drugih redatelja i transcendira žanrove, ali filmofili svejedno mogu uočiti njegov autorski potpis. Kad na plakatu pročitate “a Danny Boyle film” (film Dannyja Boylea), možete očekivati da će taj film udarati visoki ritam i ići uvijek naprijed, biti vizualno (d)osjetljiv, prštati od dobre glazbe, režijskog poleta i osjećaja (moguće) pozitive unatoč mračnosti, te slaviti dragocjenost života.
“Izaberi posao, karijeru, obitelj, jebenu televiziju...”, nabrajao je narkoman Mark Renton (Ewan McGregor) na početku “Trainspottinga”, da bi shvatio kako ima boljih stvari od igle i završio s “choose life”. Proklamacija “izaberi život” uspostavila je tematsku zvijezdu vodilju Boyleovih filmova. Život je za njega film.
Boyleovi likovi u konačnici biraju život, makar im se u taj “izbor” često umiješa i smrt na ovaj ili onaj način (od “Sasvim malog ubojstva” do “Sunshine” i “127 sati”). McGregorov lik Alex u “Shallow Grave” spominje “svjetlo na kraju tunela” koje je “postalo zlatnog sunca kraj”.
Renton će ipak ugledati svjetlo na kraju tunela u (anti)narkomanskom klasiku “Trainspotting”, a Sunce je zamrlo u SF-u “Sunshine” i astronauti na svemirskoj misiji pokušavaju ga reanimirati. Sunce koje, kako pjeva A-Ha u fantastičnom foršpanu “Slumdog Millionairea”, uvijek sija na televiziji (“Sun Always Shines On TV”), tj. - preneseno - u Boyleovu kinu, daleko ili barem dalje od sive zbilje.
Pogledajmo samo Britaniju i britansku kinematografiju osamdesetih prije Boyleova “Shallow Gravea” i “Trainspottinga”. Ne računajući koprodukcije (Bond-filmovi), mahom su tu dominirale “kitchen sink” drame (tzv. realizam kuhinjskog sudopera) ili one kostimirane s potpisom Merchant-Ivory.
Svaka čast prvacima socijalnih crnjaka i takvog izričaja Kenu Loachu i Mikeu Leighu, ali neki od tih filmova su izgledali odveć “televizijski”. Upravo je Boyle razbio tradiciju realizma i britansku kinematografiju načinio (nanovo) sinematičnom i pulsirajućom, intravenozno ubrizgao “šut” nove energije, dao joj boju i zaigranu vizualiju, nudeći bijeg od stvarnosti (recesija s početka devedesetih) i najavljujući neka nova svitanja nakon osamdesetih i “tačerizma”.
Sekvencije predoziranja s propadanjem u tepih (“Kakav ‘savršen’ dan...”) i halucinacija tijekom “skidanja” s fiksa/ovisničkog čistilišta spadaju među najnezaboravnije iz devedesetih. Bi li usporedba s Godardom i francuskim “novim valom” bila pretjerana, Boyle je svakako podigao britanski “new wave” i načinio da tamošnja kinematografija postane “cool” kao američka u eri Quentina Tarantina.
Tarantino je sigurno prikladnija komparacija, a Boyle je postao njegov “otočni” pandan prije Guya Ritchieja (“Lopovi, ubojice i dvije nabijene puške”), sa sluhom za odličan dijalog. Primjerice, u “Trainspottingu” se filozofira o “Bondovima” (“Goldfinger” je bolji od “Dr. Noa”), Seanu Conneryju (“dobio Oscara za ‘Nedodirljive’ iz simpatije”) i Ursuli Anderss kao “izrazom njegove superiornosti nad nama”; “potpuno nedostupna svima osim njemu”.
Dobar dio publike je Boylea, baš kao i Tarantina, upoznao najprije preko drugog (“Trainspotting” - “Pakleni šund”), pa tek onda prvog filma (“Sasvim malo ubojstvo” - “Psi iz rezervoara). Preko “Shallow Gravea” može se prelomiti cijela Boyleova filmografija i tada recentna britanska kinematografija. Ciljamo na jednu od prvih scena, kad Alex, David (Christopher Eccleston) i Juliet (Kerry Fox) intervjuiraju potencijalne cimere, počevši od Camerona (Colin McCredie).
“Moj prvi dojam, a on je rijetko pogrešan, jest da ne posjeduješ kvalitete koje tražimo. Govorim o izgledu, karizmi, stilu i šarmu”, Alex veli Cameronu. Sve to, izgled, karizma, stil i šarm, kronično je nedostajalo britanskoj kinematografiji do pojave “Sasvim malog ubojstva” i “Trainspottinga” koji su joj dali stas, ali i glas.
Zanimljivo, kasnije David drugoj potencijalnoj cimerici kaže: “Mislim da ne tražimo mnogo i nerazumno. Pustit ću ti nešto s ove kasete. Reci naslov pjesme, ime pjevača i njegova tri hita koja je snimio poslije s drugom grupom”. David je s “ove kasete” mogao pustiti Iggyja Popa (“Lust For Life”), Loua Reeda (“Perfect Day”) ili Underworld (himna techno generacije “Born Slippy”), glazbene heroje koji su ozvučili “Trainspotting”, jedan od ključnih i najboljih filmova kinematografije devedesetih.
Na soundtracku tog filma svirali su i Blur i Pulp, predstavnici britpopa, alternativnog glazbenog pravca devedesetih koji je Boyle prenio u britansku kinematografiju (“britpop cinema”). Dobar dio te “alternative” Boyle je zadržao i kad se preselio u Hollywood nakon američkog prvijenca “Ne tako običan život” ili bi joj se periodički vraćao, šireći njezine granice.
“28 Days Later” je, npr., predstavljao povratak ranijoj estetici nakon komercijalnog američkog projekta “The Beach” i usput napravio malu stilsku revoluciju u zombi žanru koju će prisvojiti horor i akcijski film novog milenija (nabrijani živi mrtvaci, kamera iz ruke).
Periodički se Boyle vrati “Shallow Grave” i “Trainspotting” korijenima, da podsjeti i sebe i publiku odakle je krenuo. Zato je snimio “T2 Trainspotting”. Zato splitska “Kinoteka” vrti baš njegova prva dva filma u “vikendu Dannyja Boylea”. “Sasvim malo ubojstvo” i “Trainspotting” su neraskidivo povezani, takoreći kao dio jedne cjeline koju ne povezuje samo McGregor u glavnoj ulozi i scenarist John Hodge, neobičan crnohumorni ton i Edinburgh kao mjesto radnje.
Lik Huga, “prihvaćenog” cimera Alexa i ekipe u “Shallow Graveu” igra isti glumac (Keith Allen) koji je glumio dilera u “Trainspottingu”. Nije isključeno da je to isti lik. Ako jest, “Trainspotting” ispada prednastavak “Sasvim malog ubojstva” budući da Hugo umire/biva pronađen mrtav pod nerazjašnjenim okolnostima u potonjem filmu s koferom punim love.
Kofer će se, interesantno, naći u raspletu “Trainspottinga”, likove/prijatelje staviti u iskušenje i postati “cash&carry” predložak za zaplete “britpop cinema” (“Lock, Stock and Two Smoking Barrels”), ali i dovesti do Boyleove “choose life” kovanice, iskovane na kraju filma. Renton ide naprijed u budućnost s velikim osmijehom na licu. Izabrao je život kao što filmofili izabiru “film Dannyja Boylea”.