Ustaljenom frazom za pokajanje vrijedi započeti tekst o “Tovaru” (“EO”), ovogodišnjem poljskom nominentu za Oscara u kategoriji međunarodnog filma, gdje se natjecao za zlatni kipić zajedno s filmovima “Na zapadu ništa novo”, “Tihom djevojkom”, “Argentinom, 1985.” i “Blizu”.
Potpisnik ovih redaka “posipa se pepelom” zato što je početkom ožujka izdvojio upravo “Tovara” pod “nije trebao biti nominiran” u tradicionalnoj oskarovskoj prognozi za Jutarnji list. Danas to ne bih napravio i prije bih se složio s kolegom kritičarem Nenadom Polimcem, tj. umjesto “EO” stavio “Argentina, 1985”, ako se već jedan film mora(o) izdvojiti.
“Tovar” Jerzyja Skolimowskog (“Ubojstvo iz nužde”) više je nešto unikatno i nesvakidašnje u odnosu na “Argentinu”. Vidjeli smo raznoraznih sudskih drama s elementima (političkog) trilera u povijesti kinematografije, pa i posljednjih nekoliko godina (“Izdajnik”, “The Report”...).
Da bi se pronašlo film kao što je “EO”, treba se vratiti dekadama unatrag, sve do 1966. i klasika “Sretno, Baltazar” Roberta Bressona. To je jedini pandan “Tovaru”. Filmovi o magarcima su rijetki, kamoli filmovi o odiseji jednog od njih. Konji su već druga priča (“Crni pastuh”, “Šaptač konjima”, “Hidalgo”, “Put rata”...).
Tovari su znali biti dio filmskih narativa, sjetimo li se animiranog serijala “Shrek”, hit-komedije “Momačka večer” ili crtića “Don Quijote - Magareća posla”. Znali su se naći i u naslovu filma, kao na primjeru hrvatske drame “Kenjac”. Konačno, prošla godina bila je kinematografska godina magarca.
Tovare smo vidjeli i u “Trokutu tuge” i “Duhovima otoka”, također nominiranima za Oscara, a magarica Jenny iz potonjeg bisera imala je značajnu ulogu i njezin odnos s likom Colina Farrella bio je vrlo dirljiv. “Ne ostavljam svog magarca van kad sam tužan, u redu?”, još se citira Farrellova izjava.
No, “EO” je uz “Au hasard Balthazar” jedini film u cijelosti fokusiran na nekog tovara. U tom smislu Skolimowski čak i odlazi korak dalje od Bressona. Izvorni naslov “Tovara”, ako ga izgovorite naglas i rastegnete dva samoglasnika, podsjeća na prepoznatljivo magareće glasanje: eee-ohhh.
Titularni tovar se i zove EO, odnosno tako ga oslovljava Kassandra (Sandra Drzymalska), mlada vlasnica i trenerica puna ljubavi, a Skolimowski često krupno kadrira magarčeve oči i snima zbivanja iz njegove perspektive, pri čemu životinja pokazuje osobnost i da postoji životinjski Oscar, trebala bi biti nominirana.
Našeg EO-a upoznajemo u cirkusu u prilično dezorijentirajućoj, košmarno-snolikoj uvodnoj sekvenciji obojenoj crvenim stroboskopskim svjetlom. Crveni kolorit snimatelja Michala Dymeka, uparen s proganjajućom glazbom Pawela Mykietyna, sugerira mračnost i opasnost.
Čeka nas jedna mračna (anti)bajka, nipošto neki avanturističko-komični film za klince s životinjskim likom u prvom planu poput “Lassie” ili “Praščića Babea”. Ovo je “Lassie” provučen kroz filter nedavne ekranizacije “Ivice i Marice”, a ako se “EO” može spomenuti u kontekstu “Babea”, onda bi se prije trebao usporediti s mračnijim drugim dijelom u kojem se položaj životinja u okrutnom ljudskom svijetu oslikava znatno manje idilično.
Nedugo nakon cirkuske točke, EO se rastaje od voljene Kassandre zahvaljujući bankrotu cirkusa i protestu aktivista za prava životinja. Rastanak je dirljiv i EO je tužan kao i Kassandra. Skolimowski pronalazi tugu u tovarovu crnom oku, odakle mu suza potekne niz sivu dlaku.
Tada njegova odiseja počinje, put bez povratka, ma koliko se EO želio vratiti Kassandri i često bježi od novih “vlasnika” u potrazi za njom i omiljenim muffinom od mrkve. Na svom putu EO će posvjedočiti najbestijalnijim izdanjima čovjeka, s tek ponekim iznimkama. Zavijajući vukovi koje EO sreće nisu ništa prema ljudima, većinski indiferentnim prema prirodi i životinjama.
Tako, EO će nijemo promatrati nogometne huligane kako cipelare navijače protivničkog tima da bi potom i njega iscipelarili. Kaznit će čovjeka koji ubija lisice radi krzna tako što će ga opaliti kopitom u glavu (da je barem opalio i huligane). Naći će se u kamionu s konjima da bude pretvoren u salamu, što bi se i dogodilo da vozač (Mateusz Kosciukiewicz; “Lice”) nije brutalno ubijen u sceni iznenadnog nasilja.
“Pojeo sam stotinu kilograma mesa, magarećeg”, ispovijeda se EO-u prijateljski nastrojen mladić (Lorenzo Zurzolo) koji će ga odvesti na imanje bogate grofice (francuska zvijezda Isabelle Huppert na autopilotu) u najnepotrebnijem segmentu filma koji strši unutar ujednačene cjeline. Srećom, EO se ne zadržava dugo tu i nastavlja egzistencijalističko-antropološku odiseju kao svojevrsnu refleksiju ljudskog svijeta sagledanog očima tovara.
Da može govoriti, kao u “Shreku”, EO bi vjerojatno svašta rekao o grijesima ljudi i uopće ljudskoj prirodi, ovako mudro šuti i gleda taj svijet s nerazumijevanjem, tražeći i uz pomoć Skolimowskog pronalazeći tračak poetičnog, magičnog realizma, pa i nečeg nadrealnog, kao u sceni na mostu pored vodopada ili kad tovar prolazi pokraj vjetrenjače.
Poljski redateljski veteran izvlači iz sebe Terrencea Malicka (“Pustara”, “Božanstveni dani”, “Drvo života”, “Skriveni život”), premda njegov izričaj više naginje festivalskim art dramama s eksperimentalnim subjektivnim kadrovima, iskrivljenom slikom ili naopakim rakursima. EO-ova odiseja u jednom trenutku, zahvaljujući Skolimowskom, nalikuje psihodeličnoj završnici “Odiseje u svemiru”.