Prisilna glumačka mirovina akcijske i filmske legende Brucea Willisa iznimno je tužna i ironična. Naime, u mirovinu odlazi čovjek kakvog su u filmovima iz zlatnog doba akcijskog žanra znali suspendirati policijski kapetani i prijetiti mu prijevremenom penzijom, ali on bi se vraćao u akciju i nastavljao "umirati muški". A odlazi zbog bolesti (afazija) koja njega, svemogućeg Brucea i akcijskog junaka prve hollywoodske klase, pretvara u nekog nemoćnog lika iz teške drame tipa "The Father".
Pretužno je čitati napise da se Willis počeo gubiti u vremenu i prostoru na snimanjima filmova, ispaljivati metke iz pištolja ranije nego što bi trebao i pitati se "zašto sam ovdje?". Tužno je i spoznati da više nikad neće zakoračiti pred kamere i snimiti nešto novo – posljednjih godina jest snimao većinski loše "direktno-na-video" akciće, ali bar je snimao pa smo se mogli nadati nekom "comebacku" a la "Die Hard 6".
Akcija, komedija, akcijska komedija
Vijest o njegovu povlačenju trebala bi iskreno rastužiti svakoga kome je glumac, u ulozi policajca Johna McClanea iz "Umri muški" ("Die Hard") ili općenito, bio jedan od najvećih heroja djetinjstva i odrastanja, pa i odrasle dobi. Jer, Bruce je transgenera(k)cijska filmska zvijezda, jedna od najuniverzalnijih hollywoodskih uopće.
Mogli su ga (za)voljeti svi članovi obitelji, naše sestre, mame i tate. Imao je za svakoga po neki film, akciju ("Prljavi igraju prljavo", "Peti element", "Armagedon"...), komediju ("Sastanak s nepoznatom", serija "Slučajni partneri", "Smrt joj dobro pristaje") ili akcijsku komediju ("Hudson Hawk"), okupljajući familije u kinima ili pred videom/televizijom, što i dalje nastavlja raditi svakog Božića s "Umri muški".
Od kraja osamdesetih i filma "Die Hard" Willis je bio obožavani junak u kući autora ovih redaka, ali i jedan od onih glumaca koji su više od heroja – gotovo pa familija. Plakat "Umri muški 2" i dalje ponosno stoji uokviren na zidu u mojoj nekadašnjoj sobi, a VHS kasete tih dvaju klasika, "Die Hard 3", "The Last Boy Scout" i "Blind Date" zavrtjele su se u videu vjerojatno i troznamenkasti broj puta, po filmu, ne ukupno.
Kaseta od 240 minuta s "Die Hard 1&2" dobro da se nije izlizala od gledanja, naročito na mjestima gdje su akcijske sekvencije "Umri muški 2" koje, osobno, spadaju među najbolje/najdraže u povijesti (McClaneov "vojni pogreb") i još uvijek se svako toliko zavrte u videu zajedno sa scenama "Predatora", "Ramba III" i "Teške mete".
Dakle, Bruce rame uz rame sa Schwarzeneggerom, Stalloneom i Van Dammeom. Iako njegova ramena nisu bila toliko široka kao njihova, svejedno je dobro izgledao u "trade mark" potkošulji, bijeloj ili narančastoj nebitno ("The Fifth Element"), mogao je gurati ogromnu skelu kao u "Die Hard 2" i junačiti se jednako spektakularno.
Bila su dosta samo tri akcijska filma da se Willis upiše među ikone akcije na prijelazu osamdesetih u devedesete i stvori akcijsko-junačko "sveto trojstvo" sa Schwarzeneggerom i Stalloneom – "Umri muški 1&2" i "Prljavi igraju prljavo". Formirao je vlastitu signaturnu akcijsku ulogu (McClane), imidž (potkošulja kao simbol radničke klase) i "one-liner" ("Yipee-ki-yay, motherfucker!"), te ušao u filmski ring s njima, a u stvarnosti su njegovali prijateljstvo i partnerstvo, od lanca restorana "Planet Hollywood" nadalje.
U tom razdoblju Bruce je zauvijek promijenio identitet i mentalitet akcijskog heroja, dok su njegovi filmovi izvršili golemi utjecaj na žanr i stvoriti vlastiti podžanr. Otvorio je vrata drukčijim akcijskim junacima u devedesetima, poput Keanua Reevesa u "Brzini" i Nicolasa Cagea u "Hridi", a "Die Hard" je iznjedrio tip akcijskih trilera s "one man army" herojem u borbi protiv brojčano nadmoćnih terorista u nekom izoliranom prostoru ("Pod opsadom", "Putnik 57" i "Air Force One", "Cliffhanger", "Iznenadna smrt", "Pod opsadom 2"...).
Willis jest akcijski "mačo" heroj veći od života i dežurni spasitelj svijeta ("Peti element", "Armageddon"), ali istovremeno nije imao tjelesnost superheroja i mišiće isklesane u teretani, neovisno o tome što je glumio superjunaka u "Neslomljivom" i dizao dvjesto i više kila na benč.
Izranjanje iz eksplozije
Bio je pr(a)vi "action everyman" i (s)nalazio se u zajebanoj "od-lošeg-prema-gorem" situaciji, bio umoran i mamuran, nešto ordinarniji u junačkoj ekstraordinarnosti, čovječniji, bliži Melu Gibsonu iz konkurentskog serijala "Smrtonosno oružje" s kojim je od svih hollywoodskih (akcijskih) glumaca pokazivao najviše dara za akciju, dramu i komediju.
Junačka, muževna karizma, sklonost zaraznom cinizmu i dječački šarm bili su njegovo najjače oružje i mogao je razoružati/nasmijati negativce koji mu drže pištolj uperen u čelo, a istovremeno biti "tough guy"/badass" kuler i rugati se smrti gledajući je u oči, tj. frajerski zatražiti cigaretu i upaljač dok ga šaketaju i pljuca krv. Sjetimo se scene iz aleje u "The Last Boy Scout" kad je od srca nasmijao negativca ili prijetećeg "one-linera" iz istog filma "Takni me još jednom i ubit ću te!".
"Prljavi igraju prljavo" su pokazali kako bi Bruce, da se pojavio četrdesetih i pedesetih, vjerojatno bio junak "noira", cinični i stoički privatni detektiv s osjećajem za čast, što je potvrdio "Sin City", možda i kauboj s kakvim se McClane uspoređivao u "Umri muški", pa nije čudno da ga je Walter Hill angažirao za akcijski neovestern "Posljednji preživjeli" u kojem je ispalio neizbrojivu količinu metaka iz dvaju pištolja.
Svakako, Willis se nije uklapao u kalupe i na svaki akcijski film ("Smrtonosna zona", "Opasna šifra", "Suze boga Sunca", "Talac", "16 blokova"...) snimio bi nešto neakcijsko i odigrao "against type" ulogu, glavnu ili sporednu (npr. "Ničija budala"), čak i direktno parodirao vlastiti imidž akcijaša u potkošulji koji izranja iz eksplozije kao u "Besmrtnom oružju".
Zato je, osim Hilla, surađivao s najboljim akcijskim redateljima epohe, poput Johna McTiernana ("Die Hard 1&3"), Rennyja Harlina ("Umri muški 2"), Tonyja Scotta ("The Last Boy Scout"), Luca Bessona ("Peti element") i Richarda Donnera ("16 Blocks"), ali i ne samo s njima. Robert Altman je odabrao upravo njega kao akcijskog junaka u filmu unutar filma u neakcijskom "Igraču", a nastavili su ga, među inima, angažirati i Robert Zemeckis, Quentin Tarantino, Terry Gilliam i M. Night Shyamalan, nerijetko subvertirajući njegov "action" lik i djelo.
Tako, u Zemeckisovu "Death Becomes Her" Bruce demonstrira da mu pristaje komedija svih boja, uključujući crnu, i utjelovljuje mlakonju razapetog između dviju žena koje se bore za dominaciju i vječnu mladost. Tarantino mu je u "Paklenom šundu" stavio strojnicu i katanu u ruke, na usne novi citatni "one-liner" ("Zed je mrtav, dušo, Zed je mrtav!"), ali i ubacio ga u situaciju luđu nego ikad kad je njegov lik, boksač Butch, završio u podrumu spomenutog Zeda.
Gilliam mu daje da spašava svijet u SF trileru na temu putovanja kroz vrijeme "12 majmuna" na sve samo ne na očekivani junački način, a Shyamalan pred novi milenij proglašava mrtvim klasičnog akcijskog junaka stare škole pa Willis u "Šestom čulu" glumi psihijatra koji će – oprez: "spoiler" – shvatiti da je umro kad ga je napucao pacijent iz pištolja i da obitava kao duh.
Bogata ostavština ostaje
Svaki od ovih filmova predstavio je glumački rafiniranijeg Brucea u nijansiranijoj, tišoj, suptilnijoj ulozi. Kao pravi junak u stvarnosti, Willis se nije bojao riskirati, snimati visokobudžetne i niskobudžetne filmove, surađivati s "mainstream" i "indie" filmašima, glumiti heroje i negativce protiv kojih bi se njegovi akcijaši borili ("Šakal", "Opsadno stanje", "Kalibar.44"), zbog čega mu je karijera bila puna uspona i padova, no svaki put kad bi ga neki otpisali nakon box-office promašaja, on bi se vratio s novim hitom ili budućim klasikom i podsjetio zašto je (bio) megazvijezda i jedan od najbolje plaćenih glumaca.
Karijerna vrludavost najviše je došla do izražaja u novom mileniju, kad se konačno pred kamerama ujedinio s Arniejem i Slyjem u "Plaćenicima" i "Plaćenicima 2", "umirao muški" s jednim dobrim i jednim razočaravajućim nastavkom McClaneovih avantura ("Die Hard 4.0", "A Good Day To Die Hard"), dvama humornim "prestar-sam-za-ova-sranja" akcićima "RED" i "RED 2" te nastavkom "G.I. Joea" i podcijenjenim remakeom "Smrtonosne želje" Charlesa Bronsona pod naslovom "Osvetnik".
Dobri filmovi su se krajnje prorijedili, ali Bruce je svejedno znao ugodno iznenaditi, kao 2012. u SF akcijskom "time travel" trileru "Looper" Riana Johnsona ili "indie" biseru "Kraljevstvo izlazećeg mjeseca" Wesa Andersona, gdje je simultano bio svojevrsni dobri i zločesti Terminator, tj. pokazao nježniju stranu igrajući lik policajca/šerifa koji spašava male "boyscoute".
Otad naovamo Willis je mahom spao na hiperprodukciju "direktno-na-video" akcijskih filmova sumnjive kvalitete i tek rijetko zaiskrio kao nekad ("Bilo jednom u Veneciji", "Proboj"). Filmofili su se ljutili na njega, optuživali ga da je na autopilotu, da djeluje odsutno, da odglumi samo par scena, iako na posteru bude istaknut kao da je glavna uloga, a činilo se i da je postao lijen i razmažen kad je zamijenjen drugim glumcima na snimanju kinofilmova ("The Expendables 3", "Cafe Society" Woodyja Allena).
Loši "direktno-na-video" filmovi nisu preko noći postali bolji, no njegove se uloge u njima gledaju drugim očima kad se otkrilo što se odigravalo iza scene. Rani znakovi bolesti, očito, pojavili već tada i utjecali na izričaj glumca koji je snimao što više dok može izdržati, tajeći svoje stanje, da bi se povukao tek kad je bolest nepovratno uzela maha. Bruce odlazi u mirovinu, ali njegova bogata ostavština ostaje. Svijet će morati spašavati netko drugi umjesto njega – posljednjeg akcijskog "boyscouta".