Dramatičar Florian Zeller imao je premijeru predstave o demenciji ("Otac") iste 2012. godine kad je Michael Haneke snimio Oscarom nagrađeni film na sličnu temu ("Ljubav"). Zeller je u startu imao ideju za filmovanje predstave, odnosno njezinu selidbu na veliki ekran. Međutim, nije žurio nakon Hanekeova filma i prošlo je osam godina da "The Father" doživi premijeru na Sundance festivalu.
"Sundanceovska" projekcija "Oca" na koncu se poklopila s premijerom horora "Relikt" koji je žanrovski sveo sav užas Alzheimera. "The Father" je most između "Amour" i "The Relic" pod kojim teče rijeka izgubljenog sjećanja, "hanekeovski" komorna drama o hororu dementnog uma, ponajbolji film o demenciji u povijesti kinematografije i jedan od najboljih naslova iz ovogodišnje oskarovske utrke.
Dosad su filmovi o ovoj mentalnoj bolesti mahom bili sagledani očima nekog člana obitelji ("Daleko od nje") ili partnera oboljelog ("Bilježnica", "Ljubav"), ali ne i "Otac". Naime, Zellerova drama promatra demenciju iz perspektive 80-i-nešto-godišnjeg umirovljenika Anthonyja u fantastičnoj, Oscara vrijednoj izvedbi Anthonyja Hopkinsa, umjesto njegove kćerke Anne (odlična Olivia Colman).
Gledatelj doživljava i proživljava demenciju subjektivno, u prvom licu, zajedno s njim, nalazeći se u koži, tj. glavi nesretnog čovjeka. Locirani smo u Anthonyjevu dislociranom umu, dok se on hrva s gubitkom sjećanja i gubi dodir sa stvarnošću. Gubitak sjećanja odvija se uvrnutom logikom sna, bolje reći snomorice, izmještajući sanjara u vremenu i prostoru vlastitog života, svih lijepih i ružnih trenutaka, nadanja, strahova i trauma.
Redatelj je povukao pravi potez što nije sasjekao teatarske korijene filma "The Father" pišući scenarij s oskarovcem Christopherom Hamptonom ("Opasne veze", "Mirni Amerikanac", "Okajanje", "Opasna metoda") u smislu da ga je načinio lokacijski razvedenijim, izvan četiri zida jednog ili dva stana i jedne klinike.
Naprotiv, predstava je pustila korijenje u film u pogledu malog broja likova i svedene lokacije podložne promjenama u rasporedu namještaja itd., na tragu promjene Anthonyjevih raspoloženja. Tako, "Otac" je sav u interijerima i eksterijera gotovo da nema, što je smisleno s obzirom da je film interan, ne eksteran, odvijajući se većinski u mislima i sjećanjima glavnog lika.
Teatarsko podrijetlo ne čini ga teatralnim ni u kojem segmentu, ponajmanje glumi. Filmska montaža je ključna za uspjeh i tu je "The Father" zasluženo nominiran za Oscara, jednako kao i u još pet kategorija (najbolji film, glavna muška i sporedna ženska uloga, scenarij, scenografija).
Montaža je u savršenoj sinkronizaciji sa scenarijem i njegovom strukturom, razapetom između Anthonyjeve prošlosti i sadašnjosti. Film započinje razmjerno standardno i pravocrtno kao i mnoge drame o demenciji prije njega, razvijajući odnos između dvoje ljudi, bolesnog oca i zabrinute kćeri.
Anne dolazi kod oca i priprema ga za neminovnost njegovateljice budući da se uskoro seli u Pariz zbog ljubavi, ali on inzistira da se može sam brinuti za sebe i istovremeno je povrijeđen i razočaran što ga ona napušta i ostavlja, posebice jer kasnije razmatra i da ga prebaci u starački dom kao krajnju opciju. "Što će biti sa mnom", pita se Anthony koji je, moguće, znao biti grub prema Anne i prije demencije pa joj svaki njegov rijetki kompliment potjera suzu na oko.
Malo po malo dolazi do "twista" i postaje jasno kako film preuzima Anthonyjevo gledište i da "puzzle" naracija dolazi nadomak teritorija iskrivljene stvarnosti iz pera scenarista Charlieja Kaufmana, račvajući se između stvarnih i pomiješanih (o)sjećanja u svrhu prezentacije demencije i njome izazvane konfuzije uma.
Nakon što se Anne nanovo pojavi, glumi je Colmanici prilično slična Olivia Williams, u jednom momentu se u njegovu stanu nađe nepoznati čovjek (Mark Gatiss) koji tvrdi da je njezin suprug kojeg nema, a potom u ulozi muža gledamo Rufusa Sewella. Pitanje jest i jesmo li u Anthonyjevu stanu ili u Anneinu, gdje se potencijalno preselio.
I tko je zapravo nova mlada i lijepa njegovateljica (Imogen Poots) koja podsjeća na drugu, iz nekog razloga odsutnu kćerku, Anneinu mlađu sestru i njegovu miljenicu, kao što je to Hopkinsu u filmu "Upoznajte Joea Blacka" bila Claire Forlani naspram Marcije Gay Harden.
Mlađa kćerka je, inače, bila slikarica i njezina slika visi na zidu u jednom prizoru, a u drugom je nema, onako kako otac povremeno gubi i pronalazi ručni sat i kao što se razlikuju sekvencije večere s piletinom i boje vrećice iz dućana koju neki dječak na ulici nabija poput nogometne lopte, dok Anthony to gleda kroz prozor kao da prisustvuje čudesnoj sceni s kesom iz "Vrtloga života".
Dezorijentirani Anthony miješa stvari i sve mu je pobrkano, ljudi, lica i njihovi identiteti, dani, mjesta, sukladno sve većoj zbrkanosti njegova uma koji formira misli, sjećanja i osjećaje, tumarajući opustjelim hodnicima vlastita sjećanja i padajući sve dublje u bezdan demencije, odakle nema povratka.
"Osjećam kao da gubim svoje lišće, nemam više gdje da spustim glavu", govori čovjek ogoljena sjećanja, nespreman prijeći iz jeseni u zimu života u drami o starosti, bolesti i usamljenosti koja se otima zaboravu.
"Otac" je devastirajući, ali i katarzični komad drame (ne samo) za gledatelje s demencijom u obitelji, naročito u nezaboravnim završnim scenama kad Hopkins, u izdanju u kakvom ga nismo vidjeli nikad dosad, počne otapati "hanekeovski" led filma i emotivno se raspadati, prenoseći na nas osjećaj izgubljenosti u vremenu/prostoru i postupno se pretvarajući u bespomoćno, ranjivo dijete u pidžami.
Rijetko je neki film o demenciji pokazao kako otprilike izgledaju trenuci kad se sjećanje polako topi i netragom nestaje kao snijeg iz sve daljeg djetinjstva i sigurnog majčina zagrljaja.