Splitska premijera "Tereze37" Danila Šerbedžije, s Lanom Barić u dvostrukoj ulozi glavne glumice i scenaristice, zakazana je ove nedjelje u Ljetnom kinu "Bačvice" u okviru programa "Motovun putuje". Split je, realno, zaslužio i hrvatsku premijeru "Tereze 7" kao mjesto radnje koje je filmu dalo poseban ugođaj.
Već duže vremena osebujno filmičan i frekventno filmovan grad unutar novije hrvatske kinematografije, mahom u kratkometražim ostvarenjima ("Balavica", "Tlo pod nogama", "Ritki zrak", "Med i mliko", "Ultra", "Bila soba", "Nas dva", "Južno voće"...), Split bi poslije "Tereze37" mogao biti zabetoniran kao najpoželjnija ili najzahvalnija lokacija za snimanje domaćeg filma.
Nakon "Tla pod nogama" i "Meda i mlika", socijalističko-modernističko-mediteranska geometrija betona Splita (3) dolazi do izražaja i u "Terezi37", osobito ulica Dinka Šimunovića.
Split 3 (i Trstenik) pruža potentan arhitektonski prostor (anti)turističke atrakcije, takoreći da sve što je Šerbedžija trebao napraviti jest samo upaliti kameru i početi snimati.
Iznenađuje, međutim, koliko se Šerbedžija osjeća u Splitu gotovo kao doma. Istina, glumica i scenaristica Barić je rođena Splićanka i Split 3 je kvart njezine bake, a na Trsteniku je išla u osnovnu školu i veliki dio svog djetinjstva provela tamo, kako nam je otkrila u intervjuu.
Direktor sunčane, prozračne fotografije filma Mirko Pivčević također je Splićanin, kao i Barić, ali čini se da je to i Šerbedžija ili barem dobro poznaje lokacije, toliko da nam je žao što se kamera nije još i više zagledala u zgusnute, klaustrofobične stambene blokove, premda je dovoljno preslikala psihologiju glavnog ženskog lika.
U jednom od boljih i svakako nešto drukčijih novijih hrvatskih filmova Šerbedžija pokazuje i da dobro poznaje novije tokove svjetske kinematografije. Nema u "Terezi37" dozivanja (bolje) prošlosti ex-YU kinematografije Slobodana Šijana ("Maratonci trče počasni krug") kao u "Sedamdeset i dva dana" ili pokušaja seciranja ratnog fatuma balkanskog naroda iz "Oslobođenja Skopja".
Pogled je usmjeren isključivo na moderno društvo, sadašnjost i nezavisne filmove sa snažnim ženskim likovima poput "Glorije (Bell)". Ženski lik kakav je Tereza (37) baš i nismo vidjeli u hrvatskom filmu koji je konačno počeo raditi hrabre pomake u tom smjeru ("Ne gledaj mi u pijat", "Aleksi").
Barić je morala napisati Terezu da oživi i onda je i odglumiti u ulozi za još jednu Zlatnu arenu, ulozi karijere. Kad je to napravila, dobili smo jednu od rijetkih studija ženskog karaktera novije domaće kinematografije. "Ne gledaj mi u pijat" je više bio studija jednog društva, a "Aleksi" studija jedne generacije.
"Tereza37" je dijelom i to, ali ponajprije usmjerena ka titularnom ženskom liku s karakterom kojemu je cijela priča podređena, odnosno film jest njezina storija. Terezu upoznajemo u prvoj sceni kako spava na krevetu u donjem rublju. Kad se okrene na bok, gledatelj je suočen s tragom krvi na plahti koji će ona isprati bez puno okolišanja čim se probudi.
Menstruacija? Ne, spontani pobačaj, njezin četvrti, kako doznajemo na ginekološkom pregledu. "Ako ne ide, ne ide i moš se jebat", našali se liječnica (Arijana Čulina) i predloži joj da promijeni muškarca, "možda upali", kad već nije upalilo sa suprugom Markom (Leon Lučev), kuharom na stranim brodovima.
Liječnica će dati Terezi ideju i ona će probati začeti s raznim muškarcima u seksualnim vezama za jednu ili dvije noći nakon što joj muž ode na brod, od "pravog Srbina iz Srbije" koji živi u njezinom kvartu, do tipa iz "Zente", momka iz škole i konobara na proslavi godišnjice mature (redom Dragan Mićanović, Roko Sikavica, Vicko Bilandžić, Stipe Radoja).
Želi li ona zatrudnjeti zbog sebe ili nametnutog pritiska okoline s obzirom da svi oko nje imaju djecu, počevši od njezine sestre (Ivana Roščić, zraka sunca u sporednoj ulozi)? Bit će da je prije ovo drugo, iako je, zanimljivo, najintimnija scena seksa snimljena kroz poluzatvorena vrata spavaće sobe. "Ja sam na tableti", kaže Tereza nonšalantno svakom muškarcu prije seksa, a nakon što na kalendaru ustanovi plodne dane u mjesecu.
Nije Terezu lako (za)voljeti, nismo uvijek načisto s njom, ali Šerbedžija i Barić je uspijevaju prikazati kao ljudsko biće, osobito u (za recentnu hrvatsku kinematografiju) iznenađujuće emotivnoj završnici kad Barić i Mićanović "sanremovski" pjevaju "Felicita" kao Romina Power i Al Bano. Scena karaoke-dueta jedna je od redateljsko-glumački najljudskijih i najemotivnijih u (novijem) hrvatskom filmu.