Magnetičan početak “Svjedoka” (1985.) u širokom totalu svojevrsna je inverzija uvoda “Istrebljivača”, još jednog netipičnog ostvarenja osamdesetih u karijeri akcijskog pustolova Harrisona Forda, popularnog Hana Sola i Indiana Jonesa. Prekrasna fotografija Johna Seala i glazba Mauricea Jarrea u savršenom sinkronicitetu otvaraju gledatelju vrata jednog dotad zatvorenog svijeta.
Svijet filma “The Witness” nije svijet budućnosti “Blade Runnera”, već tadašnjosti koji izgleda da je dospio iz prošlosti, no jednako je imaginaran u prosječnom ljudskom oku zato što djeluje strano, kao da ne pripada 20. stoljeću. To je svijet amiša, prvi put prikazan na filmu.
Izvrsni australski režiser Peter Weir (“Galipolje”, “Godina opasnog življenja”) otkriva neki novi-stari svijet. Naslov filma kao da je dvoznačan i ne odnosi se samo na malog svjedoka umorstva, nego i na gledatelje koji će posvjedočiti malom čudu unutar američke kinematografije.
Dok trava pleše s vjetrom, a amiši se okupljaju za posljednji ispraćaj jednog od njih, pokojnog muža Rachel i oca malog Samuela (Kelly McGillis, Lukas Haas), ugođajno meditativni, transcedentalni intro pozicionira “Svjedoka” kao triler art odlika u režiji Terrencea Malicka, redatelja “Božanstvenih dana”.
Weir orkestrira sudare dvaju svjetova – umjetničkog i žanrovskog filma, ruralnog i urbanog, staromodnog i modernog. Rachel i Samuel iz zajednice amiša svraćaju u naš svijet, drukčiji od njihova. Različitost promatramo nevinim očima osmogodišnjeg mališana u “čudnoj crnoj odjeći” koji prvi put upoznaje velegrad i suočava se s nečim dotad neviđenim u inverzivnom “sense of wonder” doživljaju u odnosu na prve kadrove filma.
Samuel je bio supstitut za svakog klinca osamdesetih, pa i ovog “malca” za tipkovnicom, njegovog ondašnjeg vršnjaka. Za obojicu je slijedio šok. Nalazeći se u jednoj od WC kabina javnog zahoda, Samuel posvjedoči kako dvojica muškaraca ubijaju trećeg.
Scena je brutalna, a napetost povišena kad jedan od njih potom počne provjeravati kabine, dolazeći prema Samuelu koji se u zadnji čas snalazi i uspijeva provući u prethodno otvorenu. Klince u kinu Weir je potjerao u krila roditelja, gdje su zaštitu prethodno tražili od “Terminatora” i “Indiane Jonesa II”, ali u tome i jest bila poanta – prikazati naš svijet onakvim kakav jest (nasilan), u krajnoj opoziciji pacifističkom amiškom.
Jednako tako je Weir suprostavio žanrovski i umjetnički film. Kad se u priču uključi Fordov policajac John Book, čini se da će se “The Witness” pretvoriti u klasični (akcijski) triler osamdesetih. Razlika je što detektiv ima posla s malim svjedokom umorstva, ne nekom (zgodnom) svjedokinjom, a diferencira ga i Weirova režija, kao u sjajnoj sceni kad Samuel identificira ubojicu u policijskoj postaji i uperi prstom u uokvireni novinski članak s fotografijom odlikovana murjaka (Danny Glover).
No, žanrovski toponimi su tu, uključujući igru mačke i miša te pucnjavu u podzemnoj garaži. Ipak, kad Book u toj pucnjavi bude ranjen i odveze amiše natrag u njihovu zajednicu, Weir dobiva priliku preispitati žanr i njegove junake, koji poslovično, kako veli Rachel, “nose pištolj i lemaju ljude”, te omogućiti Fordu odličnu dramsku ulogu, jedinu za koju je ikad bio nominiran za Oscara.
Žanrovska kinematografija Reaganovih osamdesetih je naoružavala heroje i odvodila ih u privatne i ine ratove, za obitelj ili domovinu. S druge strane, “Svjedok” ih je razoružavao i propagirao mir. Zato se u realnom vremenu Weirov film nije prometnuo u megahit kao drugi “Indiana Jones”.
U konkurenciji s “Rambom II” i “Komandosom”, nije mogao ni biti zanimljiv mlađim filmofilima, nestrpljivima da dočekaju scenu kad Book šakama očita bukvicu nekim protuhama zbog vrijeđanja amiša (“To nije naš način. Ali, jest moj!”) i, napose, uzbudljivo finale akcijskog “suspensea” s njim golorukim protiv trojice korumpiranih policajaca s pištoljima i sačmaricama.
Međutim, kako su godine prolazile, a filmofili odrastali, bilo im je jasnije zašto je to mogao biti (i ostati) jedan od najboljih/najdražih filmova njihovih očeva. “The Witness” je doista jedinstven film osamdesetih i šire, koji iz trilera organski izrasta u nesvakidašnju kombinaciju arhetipskog vesterna “Shane” i romantičnog antivesterna “The Quiet Man”.
Antitriler dominira u “Svjedoku” kad se radnja preseli u amišku zajednicu (“lemanje ljude nije baš korisno na farmi”). Rachelin svekar Eli (Jan Rubes), sumnjičav prema autsajderu Booku, uči Samuela kako “pištolj za ruku” (“hand gun”) služi za oduzimanje ljudskog života, što je “samo za Boga”.
Jedna od ključnih, magičnih scena filma postaje gradnja staje, snimljena i ozvučena s nepatvorenim okom za pastoralnu idilu i osjećajem za duhovno. U periodu kad su se drvene kuće rušile na filmu (“Commando”), ovdje se jedna takva gradi. Konstrukcija protiv destrukcije i mirna koegzistencija jednog svijeta/žanra unutar drugog od presudnog su zanimanja za Weira.
Redatelj je osjećao amišku zajednicu i prepoznao se u njoj kao netko tko je iz spokojnije Australije došao u užurbaniju Ameriku/Hollywood, ali i liku Booka kao stranac u drugoj kulturi kojoj su se obojica pokušali prilagoditi, adaptirati novom načinu života, navikama i običajima. Njegov opservacijski sentiment za prirodu i ljude je dodirljiv.
Likovi i njihovi odnosi se razvijaju ljudski prirodno, kao divna, neispunjena romansa Booka i Rachel preko koje se spajaju i razdvajaju njihovi svjetovi, romantičnija, intenzivnija i požudnija od mnogih u “čistim” ljubavnim filmovima. Romansu Weir snima gotovo kao nešto primordijalno s većim naglaskom na govor tijela prilikom interakcija dvoje glumaca iznimne uzajamne atrakcije i kemije u filmu krcatom scenama filmske magije – romantično-dramski nikad boljeg Forda i suptilno seksepilne McGillis.
Neki bi redatelj ubacio dijalog u scenu kad Book naleti na Rachel u “toplessu” u sceni sirove erotske putenosti YU kinematografije, ali Weiru su dovoljni njihovi pogledi i ekspresije nedostižne ljubavi jednog stranca i udovice. Dijalog dolazi tek naknadno.
“Da smo vodili ljubav, morao bih ostati ili bi ti morala otići”, govori Book, svjestan da je njihova zajednička budućnost nedosanjani san, sveden na ples u staji uz pjesmu Sama Cookea “What A Wonderful World” i jedan dugi, strastveni poljubac. Nije problem u njima.
Rachel i Book su bliski kako muškarac i žena mogu biti i osjećaj pripadnosti među njima je opipljiv, ali svjetovi ovo dvoje ljudi su predaleki i teško da bi ona mogla o(p)stati u gradu i on na selu, kamo ponaosob ne pripadaju. Prelijepa Rachel je za Booka kao njezina imenjakinja za Deckarda u “Istrebljivaču” i njihova ljubav ne može trajati vječno, koliko god vječna bila.