Omjer domaćih i stranih filmova u karijeri oskarovca Danisa Tanovića gotovo je izjednačen. Nakon što mu je "Ničija zemlja" otvorila vrata Europe i svijeta, Tanović je režirao dva međunarodna filma, "Pakao" i "Trijažu", da bi se potom vratio kući u Bosnu i snimio "Cirkus Columbia" i "Epizodu u životu berača željeza".
Otad naovamo, u njegovoj filmografiji se izmjenjuju globalne i lokalne produkcije, od "Tigrova" do "Smrti u Sarajevu", od "Ubojica s razglednice" do – "Deset u pola". Najnoviji Tanovićev projekt vjerojatno je njegov "najlokalniji" dosad: "Deset u pola" je ponajprije sarajevski film, ali napisan, režiran i glumljen tako da je regionalno prepoznatljiv, ako ne i globalno, preko komičnih situacija i replika tipa "Ima se, može se, nema se, glumi se".
Rasprodane pretpremijere u Bosni (Sarajevo FF), Hrvatskoj (Zagreb FF) i Srbiji (Festival autorskog filma), odnosno reakcije gledatelja, sugeriraju regionalni kinohit, što bi "Deset u pola" mogao postati. Jer, ovo je i Tanovićev najpopulističkiji uradak dosad, film za publiku ili "raju" koji ne razmišlja o Cannesu ("Ničija zemlja"), Berlinaleu ("Epizoda u životu berača željeza") ili hollywoodskim zvijezdama poput Colina Farrella ("Triage") i Jeffreyja Deana Morgana ("The Postcard Killings").
Primarni cilj filma je barem malčice opustiti i nasmijati publiku u ova stresna vremena cijepljena od smijeha, što mu uglavnom i polazi za rukom, naročito kad ne pokušava izbalansirati komediju s dramom, iako pritom nije urnebesan, više potiho, nego naglas smiješan. "Deset u pola" neće ući u povijest kinematografije u stilu "Ničije zemlje", no ući će zato u povijest regionalne kinoindustrije kao jedan od prvih dugometražnih filmova, ako ne i prvi, koji je preslikao koronsku svakodnevicu.
Ući će i u Tanovićevu osobnu povijest kao redateljeva prva komedija, njegov "Soul Kitchen", povučemo li kulinarsko-komičnu paralelu s rijetkim nedramskim ostvarenjem Fatiha Akina. Korona je prisutna u filmu putem maski ili dezinficijensa koji se konstantno nalazi u ruci ratnog veterana u pamtljivoj sporednoj ulozi Gorana Navojca.
Ona se spominje ("Kakva ba, korona"), o njoj se govori ("Ovo neće prestat"), ponekad iz crno-humornog diskursa ("Izašla mi je formula iz fizike iz srednje koliko perem ruke"), pa Halid Bešlić notira da "sam pod tušem pjeva" u jednom od nekoliko pojavljivanja poznatih faca poput Brege i "Loše".
Oko korone je "Deset u pola" i osovljen: "Cijeli svijet se raspada, ljudi umiru, a vama je najvažnije čiji su ćevapi najbolji". Natjecanje u ćevapima ili "ćevosima", kako ih naziva "najpoznatija kritičarka hrane u regiji", Zagrepčanka Gordana (Anja Matković), okosnica je priče, a glavni likovi su stari prijatelji i vlasnici susjednih ćevabdžinica na Baščaršiji, moderni Enes i tradicionalni Izet (Branko Đurić, Izudin Bajrović).
Između modernosti i tradicije je film i postavljen: Enes razmišlja o spajanju biznisa s Izetom za njemačko tržište da dobije "die beste Bosniche kebab" jer "raja vani želi sarajevske ćevape", no potonji smatra da "ne valja pos'o radit s jaranima, ili sjebeš poso ili prijateljstvo", a ponavljajući štos filma tiče se slike njegova oca koja se nakrivi svaki put kad netko remeti tradiciju i, primjerice, naruči kečap kao da je u "McDonald'su".
K tome, u priču ulazi ne samo vlogerica-influencerica Gordana, uvedena da "posvadi" ćevabdžije kad objavi gdje su "najbolji ćevosi u gradu", već i Izetova kćerka Lana (Helena Vuković) koja je magistrirala gastronomiju u Njemačkoj i radije bi tamo vodila svoj restoran nego naslijedila očev biznis s ćevapima, posebice jer je prestala jesti meso, što s druge strane ne smeta njezinom momku, Enisovu sinu Orhanu (Kerim Čutuna). Tu je je vidljivo da scenarij s Tanovićem potpisuje mladi Splićanin Nikola Kuprešanin i zapravo je šteta da "Deset u pola" u drugoj polovici dodatno komplicira priču uvođenjem podzapleta.
Enisovo dugovanje sumnjivim likovima djeluje suvišno unutar komedije situacije/nesporazuma/karaktera s (ne)prijateljstvom među članovima dvije familije koji prelamaju moderno mladenačko i staromodno razmišljanje, zamalo pretvarajući film u zgodnu suvremenu balkansko-humornu parafrazu "Romea i Julije" s ćevapima. Ipak, Tanović i Kuprešanin ne dopuštaju da im glavno jelo zagori i uspijevaju izazvati da gledatelj nekako ogladni dok gleda film. Da poželi pojesti ćevape, u Sarajevu ili gdjegod drugdje.